Wednesday, March 20, 2019

Intervju: Rajka Jurdana-Šepić


I fizika i poezija zahtijevaju izvjesnu strast


U Tjednu hrvatskoga jezika našu je školu posjetila fizičarka i pjesnikinja Rajka Jurdana-Šepić. Nakon zanimljiva razgovara u školskoj knjižnici s učenicima odlučili smo joj postaviti još nekoliko pitanja za digitalni školski list.

Mnogi smatraju da su fizika i poezija dva potpuno nespojiva područja. Slažete li se ili mislite da imaju dodirnih točaka?
– Naravno da znanost i umjetnost, pa tako i fizika i poezija, imaju puno ključnih dodirnih točaka; nastaju iz želje za dubljim uvidom u stvarnost, u svijet oko nas, imaju ishodište u ljudskoj kreativnosti, potrebuju i razvijaju kritičko mišljenje i od onoga koji se njima bavi zahtijevaju izvjesnu strast. I umjetnost i znanost – parafrazirat ću Tina Ujevića – nikada ne primaju svijet kakvim su ga zatekle, niti ga ostavljaju takvim.

Kako ste dobili ideju zasnivanja radijske emisije? Zašto ste ju nazvali baš Puntape?
– Suradnica sam HR Radio Rijeke još od svojih gimnazijskih dana, uvijek je to bilo na čakavskim emisijama kao autohtoni govornik, u emisiji S primorske poneštrice urednice Vedrane Rudan, zatim u emisiji Judi i užanci urednice Vlaste Sušanj Kapićeve, a onda san 2009. godine i sama pokrenula čakavsku poetsku minijaturu Puntape, kao i znanstveno-popularnu emisiju Baltazar. 

Do emisije Puntape dovela je moja uključenost u čakavsko pjesništvo od djetinjstva i činjenica da puno čitam i često citiram različite autore svojim prijateljima, bližnjima. Možemo reći i da ih gnjavim. Muž mi je jednom prilikom spomenuo, kad sam njega gnjavila tkoznakojim divnim stihovima, da bi bilo zgodno ako bih svaki dan u eter izgovorila jednu pjesmu. Dostojno Goetheove izreke da bi svijet bio bolje mjesto kad bi svaki čovjek, svakoga dana pročitao barem jednu pjesmu ili odslušao barem jednu glazbu. Neposredni povod za pokretanje emisije dogodio se na predstavljanju jednog kalendara koji je, osim fotografija, uključivao i stihove. Na toj promociji sjedila sam kraj Alena Čemeljića, programskog urednika HR Radio Rijeke i predložila sam mu da se stihovi, npr. čakavski, mogu osmisliti  kao kratka radio emisija. Alenu se ideja odmah jako dopala i odmah je predložio emitiranje emisije u najslušanijem jutarnjem terminu u 8.15. Mjesec dana nakon tog razgovora, u siječnju 2009., snimila sam prvi Puntape.

Ime je emisija dobila zato što je Puntape – broš, a to je ukras i vrijednost, nosimo ga na prsima, na reveru, čime se dakle ponosimo i često ga nasljeđujemo od svojih starih – takav je i naš jezik.

Na koji način odabirete djela koja ćete čitati u eteru? Nađe li se i poneka vaša pjesma?
– Odabirem ih kontinuiranim praćenjem čakavskog publiciranja i kontinuiranim čitanjem pjesama. Čim dobijem u ruke knjigu pjesama ili mi autor pošalje rukopis – pročitam ga u cijelosti razmišljajući već tada za svaku pjesmu – je li prikladna za Puntape po sadržaju i duljini i u kojoj prilici bi je bilo zgodno emitirati, tako da je odmah označim. Proljeće ima svoje teme, buđenje prirode, ljubav, ljeto su morski motivi, jesen su plodovi, a zima su misaone pjesme, sjećanja na djetinjstvo, priroda zimi. Po par dana traje odabir 30 pjesama za cijeli mjesec, provjeravam u svojoj bazi podataka je li već pjesma emitirana, da se ne ponavlja, a  onda sve knjige, papire, zbirke... stavljam u jedan ruksak i u studio. Snimam jednom mjesečno, svaki mjesec dođem u studio s „karjolom knjig“. Naravno, ponekad se nađe i neka moja pjesma.

Što mislite o riječkoj fizici? Mogu li se Rijeka i Hrvatska mjeriti sa svjetskim istraživanjima?
– Odjel za fiziku Sveučilišta u Rijeci je ustanova s dugom tradicijom nastave fizike koja se posljednjih desetak godina eksponencijalno razvija u smislu znanstvenih resursa i kadrova.  Nabavljena je vrhunska istraživačka oprema, oformljeni su novi laboratoriji čije istraživačke resurse koriste znanstvenici za svoja istraživanja, a uključuju u rad i naše studente diplomskih i doktorskog studija.  

Rezultati naših istraživanja i te kako se mogu mjeriti i zapravo se svakodnevno i mjere sa svjetskim istraživanjima – jer su njihov dio. Kriteriji znanstvenog napredovanja u fizici su kod nas među najstrožima od svih područja i svi koji se bavimo znanstvenim radom iz fizike kontinuirano istražujemo i objavljujemo znanstvene radove u  vrhunskim, najcitiranijim svjetskim časopisima. Odjel za fiziku je na Sveučilištu u Rijeci u samom vrhu po broju objavljenih znanstvenih publikacija po znanstveniku. Da bi to bilo moguće, razvili smo, gotovo mogu reći u pravilu, svi, već od doba kad smo bili doktoranti – suradnju s mnogim uglednim međunarodnim ustanovama i ekspertima. To se vidi po autorskim listama naših publikacija, znanstveno i boravimo i usavršavamo se na ustanovama s kojima surađujemo, mnogi kolege sudjeluju u velikim međunarodnim kolaboracijama. Biti aktivni dio svjetskih istraživanja iz svih područja fizike je conditio sina qua non znanstvenog rada u fizici za sve nas. Posjetite nas, dobro došli:  http://www.phy.uniri.hr.

Do sada ste dobili dvije nagrade za popularizaciju znanosti. Na koje sve načine pokušavate približiti fiziku svojim učenicima, ali i građanima općenito?
– Svim sredstvima i idejama koje mi padnu na pamet, uz zajednički nazivnik – osobnim svjedočenjem svojeg znanstvenog svjetonazora i prenošenjem svojeg vlastitog entuzijazma. Volim nastavni rad i usavršavam svoju nastavu koja je također poligon popularizacije i intenzivnog, svakodnevnog rada na tome da se studente zainteresira i razvije im se ljubav za fiziku. Pokrenula sam i deset godina vodila organizaciju riječkog Festivala znanosti, jednog od organizacijski i programski najkvalitetnijih u Hrvatskoj. Više od  deset godina uređujem znanstveno-popularizacijsku emisiju Baltazar HR Radio Rijeke. Održavam popularna predavanja, radionice, pričaonice, gostovanja, pa i manje uobičajene forme kao što je, primjerice, performance Zvjezdani stihovi i svemirski pejsaži, koji sljubljuje poeziju, astrofotografiju i glazbu i koji sam u zadnjih 15 godina izvela toliko puta, na toliko mjesta, od klubova, zvjezdarnica, škola pa do crkava... i s puno različitih glazbenika i glazbala, od gitare do harfe.

Jelena Hauser (4.1)

Monday, March 18, 2019

Tjedan hrvatskoga jezika u školskoj knjižnici



Prošli se tjedan u našoj školi održao Tjedan hrvatskoga jezika, koji nam ukazuje na važnost materinskoga jezika. Svakodnevno su se održavale različite zanimljive aktivnosti na kojima su svi učenici imali priliku prisustvovati. Sve je započelo u ponedjeljak radionicom na kojoj su zainteresirani istraživali black-out poeziju,  izrađivali plakate te razmišljali o hrvatskom terminu navedenoga izraza. Utorak je bio dan za glagoljicu, rješavali su se kvizovi i vježbalo se pisati tim pismom. U srijedu su učenici mogli naučiti kako pravopisno ispravno pisati brojeve. Četvrtak i petak bili su rezervirani za povezivanje književnosti i znanosti. Gostovala je prof. dr. Rajka Jurdana-Šepić te su se čitale pjesme nagrađivane autorice Monike Herceg. S obzirom na to da su obje ujedno fizičarke i pjesnikinje, uvidjeli smo da poezija i fizika nisu tako nespojive kao što se na prvi pogled čini.   
Jelena Hauser (4.1)

Što danas rade bivši učenici: Ivan Žeželj, sportski novinar (intervju)


Ivan Žeželj, bivši učenik naše gimnazije, danas uspješan novinar i student, u ugodnu je razgovoru otkrio kako se i zašto počeo baviti sportskim novinarstvom, koliko vremena u to ulaže, ali i kako mu je GAM pomogao u svemu tome.
Jesi li još u srednjoj školi znao da ćeš se baviti novinarstvom?
– Nisam imao pojma. Da mi je to netko rekao, razmislio bih o tome čisto kao hobiju, ali ovako profesionalno nikako. Završio sam ovu gimnaziju, Gimnaziju Andrije Mohorovičića, upisao sam Tehnički fakultet i loše se proveo na prvoj godini. Nakon toga sam se prebacio na Pomorski fakultet i sada sam na petoj godini, završavam diplomski studij. Igrom slučaja život me naveo na ovaj put, pružila mi se prilika koju nisam mogao propustiti, i bolje da nisam, jer ispalo je jako dobro i evo sada pišem za najčitaniji portal u regiji, Index.hr. Jako mi je drago da se sve ovako odvilo jer mislim da je najvažnije raditi ono što voliš, a ne nešto na što si primoran da bi preživio. To je danas velik problem.
Možeš li nam ukratko opisati kako izgleda dan jednog sportskog novinara?
– Na početku bih razjasnio da ja većinu svog posla radim od kuće sa svog računala za razliku od klasičnih novinara koji češće rade iz redakcije. Da se razumijemo, imamo i mi redakciju, ali posao je utoliko fleksibilan da mogu raditi od kuće. Mislim da sportski novinar, ali i bilo koji drugi, može raditi s bilo kojeg mjesta. Ne mora to nužno biti redakcija ili od kuće. Trend je takav da se radi gdje se stigne. Običan dan započinje jutarnjom kavom i spajanjem na internet preko kojeg komuniciram s kolegama iz redakcije. Ako nema unaprijed određenog plana, krećem s pretraživanjem zanimljivih vijesti iz svijeta sporta. Najčešće ih tražim po relevantnim, svjetski priznatim sportskim portalima i novinama. Primjerice, to su Marca, Guardian, Telegraph, Bild... U principu tražim zanimljive vijesti i informacije iz svijeta sporta za koje smatram da su vrijedne prenošenja. Kada postoji neki važan sportski događaj, turnir ili prvenstvo na europskoj ili svjetskoj razini, onda se radi veliki plan puno prije početka kako bismo spremni dočekali sve to skupa. Raspodijeli se posao unutar redakcije i uvijek svatko zna što mora raditi. Važnije utakmice prenosimo uživo, izvještavamo o stanju prije i nakon, prenosimo izjave igrača, trenera, komentare gledatelja, reakcije itd. Izdvajamo sve bitne stvari oko tih događaja. Primjerice, bilo kakav incident, navijački eksces, sporne situacije na utakmicama u vidu penala, crvenih kartona. Izdvajamo i sjajne poteze, najčešće nogometaša, ali ni košarkaše ne zanemarujemo. Kada su u pitanju dvojbene situacije, postavlja se anketa kako bi naši čitatelji dali svoj komentar i viđenje cijelog događaja itd.
Što ti se kod ovog posla najviše sviđa, a što bi izdvojio kao loše strane?
– Radim ono što volim, uživam u tome i to mi se najviše sviđa. Sport, pogotovo nogomet, moja je strast i zato volim pisati o tome i prenositi novosti iz tog svijeta. Svaki dan gradim neko svoje znanje koje dijelim s drugima. Baš i nema previše stvari koje mi se ne sviđaju. Nekad mi nije baš drago pisati o sportovima koji me ne zanimaju, ali i to je dio posla i može se gledati s druge strane – učiš o novim stvarima koje dosad nisi znao. Nisam tip koji voli pisati opširne autorske tekstove koji često znaju biti napisani iz duše, u romantičarskom stilu. Više volim provesti neko vrijeme analizirajući, pripremajući nešto stručnije što uključuje argumente na temelju matematike i statistike. To je vjerojatno zato što sam pohađao matematički smjer u GAM-u, pa mi je razvijeniji taj dio mozga. To je dio koji mi se ne sviđa kod samoga sebe, ali svi smo različiti i u tome je bit svega.
Postoji li događaj koji bi izdvojio kao nešto posebno, npr. razgovor s nekom osobom iz svijeta sporta ili slično?
– Postoji ih mnogo, ali ne volim izdvajati takve stvari. Intervjuirao sam dosta poznatih sportaša, ali kad se dovoljno dugo baviš novinarstvom, shvatiš da su to ljudi od krvi i mesa kao i mi ostali. I one najveće zvijezde kao što su Luka Modrić ili Cristiano Ronaldo potpuno su normalne osobe. S kim sam god razgovarao, uživao sam. Možda su se neki isticali, ali, kažem, ne bih htio izdvajati. Svaki je sportski događaj za sebe zanimljiv i poseban, od finala Lige prvaka do nebitne utakmice u našoj Hrvatskoj nogometnoj ligi koja na kraju može ispasti zanimljivija. Nepredvidljivost je zapravo ono što mi se u ovom poslu najviše sviđa.
Možeš li se sjetiti posebno neugodne situacije u kojoj si se našao?
– Kad sam tek počeo raditi na Indexu, malo su me pogađali neugodni komentari koji su najčešće izljevi mržnje. Naučiš se živjeti s time, ipak ti ljudi prvo moraju otvoriti članak, dakle doprinijeti čitanosti da bi komentirali. Od neugodnih događaja nemam što za izdvojiti. Zna se dogoditi da trener koji drži konferenciju za novinare neugodno spusti nekom mom kolegi ili bilo kojem drugom novinaru. Tada ispadneš glup, ali i to je lekcija.
Je li teško uskladiti slobodno vrijeme s poslom i kako to uspijevaš?
– Nemam puno slobodnog vremena, ali za mene je pola ovog posla slobodno vrijeme. Kad uživaš radeći nešto, nikad ti nije teško otići na posao, baš suprotno, ideš s guštom. Ima dana kada ti se ne da, ali meni je to sve zabavno, volim to, pa i ne razmišljam o slobodnom vremenu.
Je li ti GAM dao dobru podlogu za dalje?
– Da, sigurno. To je škola za život. U te četiri godine usvojiš mnogo znanja, ali lako za to. Ja sam naučio stvari koje su ključne za život. Takav pristup imali su gotovo svi profesori. Više su nas učili o načinima na koje ćemo svladavati životne probleme nego o samom gradivu, što je ključ uspjeha. Profesori matematike razvijali su nam logičko razmišljanje i po tome su poznati jer to bi i trebao biti cilj. Svi su uvijek govorili da je GAM zahtjevan, ali zašto bi trebao biti jednostavan? Nije ni život lagan, traži te da razmišljaš. Problem je našeg društva što svi žive u uvjerenju da se mogu „šlepat“, prolaziti tek tako. Može se to neko vrijeme, ali kad znaš da si sam nešto napravio jer si imao podlogu, osjećaj je bolji. U to sam vrijeme bio dosta pogubljen, ali GAM me odveo na pravi put.
Za kraj, što bi poručio maturantima koji sada kao i ti jednom razmišljaju što dalje?
– Pamet u glavu. Slušajte svoj instinkt. Ako postoji nešto što vas je baš zaintrigiralo i čime se želite baviti, nema greške u tom slučaju. Ako i dalje ne znate, odaberite ono što vam je najbliže. Primjer, prve dvije godine u GAM-u htio sam studirati geografiju, a tek sam kasnije shvatio da to nije to. Smatram da je četiri godine srednje škole premalo vremena da bi maturanti s 18 godina znali što čvrsto žele. Dobro razmislite i gledajte dugoročno. Što objektivnije i zrelije gledajte na svoju budućnost, npr. što ti može donijeti veći profit kasnije, od čega ćeš moći živjeti. Ako i falite fakultet, nije problem nikakav. Nikad nije kasno. Ne treba se bojati ničega, a pogotovo ne mature koja je za vas iz GAM-a bauk.

Nakon što ste upoznali Ivana i stekli dobar prvi dojam, njegove članke i sportske novosti možete nastaviti pratiti na portalu Index.hr.
                                                                                              Ines Brusić (4.1)

Sunday, March 10, 2019

Intervju: Renata Grbac


Nešto više od samoga reljefa


Ako ste se pitali jesu li i naši profesori razmišljali što studirati, kako provoditi slobodno vrijeme, koje su bitne kvalitete u radu i slično, onda ste na pravom mjestu. Naša profesorica geografije Renata Grbac odgovorila nam je na nekoliko pitanja. Uživajte u razgovoru.

Kako to da ste se odlučili upisati geografiju? Što Vas je u Vašim počecima ponukalo na tu odluku?
– Ono što je meni oduvijek bilo zanimljivo jest prostor koji me okružuje. Znala sam da ću studirati nešto vezano uz prostor. No, to nije značilo nužno geografiju. Zanimala me je, recimo, građevina, arhitektura, geologija i slično. Naravno, između ostaloga, i geografija. Budući da me zanimalo nešto više od samoga reljefa i takva sadržaja, geografija se u to sve najbolje uklopila.

Možete li se prisjetiti kako Vam je bilo na početku Vašeg rada s učenicima u razredu?
– Sami počeci bili su vrlo zanimljivi. Da, mogu se prisjetiti, nije bilo baš tako davno, pa još uvijek mogu. Na fakultetu se nauči puno stvari, njihova primjena i slično. No u ono vrijeme, barem kad sam ja studirala, nije baš bilo toliko rada u razredu. Iz tog razloga rad u razredu bio je veliki izazov. Ponekad je bilo teško, ali uglavnom je bilo jako zanimljivo. Rad s mladim ljudima velika je odgovornost, ali i ogromno zadovoljstvo. Mladi ljudi jako su senzibilni. Tako da smo se u počecima rada u razredu najprije upoznavali, ali smo se vrlo brzo dogovorili i taj je odnos postao vrlo ugodan.

Opišite nam ukratko kako doživljavate posao profesora. Što je, prema Vašem mišljenju,  najvažnija kvaliteta za rad u nastavi?
– Teško je izdvojiti jednu kvalitetu profesora koja bi bila najvažnija. Mislim da profesor,  s obzirom na ulogu koju ima, mora imati više kvaliteta. Najprije, očekuje se da bude stručan u poslu koji radi. Ali sama stručnost u poznavanju nekakve materije u radu s učenicima nije dovoljna. Mi smo odgojno-obrazovna ustanova i čovjek koji je u ulozi profesora mora imati razvijene i neke druge vještine, prije svega komunikacijske. Mora poznavati i psihologiju i pedagogiju. No, ne samo poznavati, mora ih znati iščitati i primijeniti. Razred, svaki razred za sebe, jedno je specifično „tijelo“ unutar kojeg imamo čitav niz individua, što onda traži jedan kompleksniji pristup. Neke stvari moraju i mogu biti postavljene generalno, no pristup svakom učeniku ne može biti generalno određen. Postoji nešto po čemu se razred može generalizirati, ali to vrijedi samo u usporedbi s drugim razredima. Kad si u tom razredu, onda bi trebalo svakom učeniku dati malo „prostora“ i treba ga prihvatiti takvim kakav jest te pokušati utjecati najbolje što je moguće na njegov daljnji razvitak.

Da niste profesorice geografije, koje biste drugo zanimanje odabrali kao Vašu drugu ljubav?
– Druga ljubav, to je jedna priča. Išla sam u Prvu riječku i tadašnje moje kolege, cure i dečki, željeli su upisati pravo, tako da sam i ja s njima to odlučila. Bila sam službeno  student prava čitavih pet radnih dana jer je tek tada bio objavljen prijamni ispit za geografiju. Nakon toga ispisala sam se i upisala geografiju. A inače, druga ljubav, tu bi prije bila nekakva arhitektura negoli pravo.

Smatrate li da je geografija „važan“ predmet?
– Smatram da je dobro imati pristup informacijama i njihovu objašnjenju tijekom školovanja. Kasnije možete sami doći do zaključka i procijeniti što je vama bitno, prema čemu imate više ili manje sklonosti. Važnost je predmeta nešto što bi pojedinac trebao procijeniti sam za sebe. Pristup najrazličitijim sadržajima omogućuje vam da se oblikujete kao osoba te si odredite put, odnosno posložite prioritete u životu.

Što ste voljeli raditi u slobodno vrijeme tijekom srednjoškolskih dana? Gledajući danas, iz Vaše perspektive na mladež, što se promijenilo u odnosu na ono prije i što biste poručili svojim učenicima kao nekakvu poruku („nit vodilju“) za današnje vrijeme u kojem živimo?
– U malo vremena zapravo se promijenilo dosta toga, ali najviše način komunikacije. Danas smo se zbog razvoja i digitalizacije svi okrenuti tipkanju poruka, mobitelima, a ovakav razgovor kao da polako nestaje. Mi smo se više družili, razgovarali, zabavljali se na razne načine, ali bez računala i mobitela. To je, recimo, nekakva glavna razlika. A ostalo, mladi ljudi ko mladi ljudi. Mislim da se interesi nisu uvelike promijenili, vi se volite zabavljati, volite čuti nešto novo, putovati... To je sve ostalo isto. Samo se način i pristup svemu tome promijenio. Što se tiče škole, svima je iz početne pozicije jako teško. Bez obzira u kojoj ste generaciji, u kakvim ste uvjetima, jer imate puno ispita... Razlika je u tome što se promijenio sustav, ne uvelike, nije se promijenio skroz... Recimo, ono što je vama možda jednostavnije jest to što znate unaprijed kada ćete pisati neki ispit, kada ćete biti pitani i slično. Kad sam ja išla u školi, onda ste došli na nastavu i bez obzira na broj sati mogli pisati ispite, kratke pisane provjere... Vama su također dostupniji najrazličitiji izvori informacija, po tom pitanju mi smo bili daleko više limitirani. Ono što bi svakom pojedincu trebalo biti važno, neovisno u kojem se vremenu nalazi, jest to da znanje usvaja radi sebe, a ne radi ocjene. Tada možete reći da trajno ulažete u sebe.

Smatrate li da je GIS kao nadopuna u našoj školi, što se „svijeta geografije“ tiče, odličan „zalogaj“ za one koje zanima geografija?
– Mislim da je to odličan zalogaj za sve, a ne samo za  one koje zanima geografija. GIS je zapravo poveznica između geografije i tehnologije, to je suvremena kartografija i puno više od toga. Danas su važne prostorne analize, a GIS je alat koji omogućuje najrazličitije analize, tako da izlazni proizvod ne mora nužno biti karta, mogu biti tablice, grafikoni i slično. Ono što je najvažnije, može pratiti najrazličitije promjene u suvremenom svijetu. GIS je izvrstan alat, ne samo za one kojima se sviđa geografija,  nego za sve one koje se vole baviti procesima analiziranja, osobito prostornih promjena.

Načuli smo nešto o Vašem usavršavanju, možete li nam otkriti na čemu to marljivo radite?
– Upisala sam na svom geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu doktorski studij geografije. Nadam se da ću ga do kraja ove godine privesti kraju.

Tijekom ovoga ugodnog razgovora doznali smo zanimljive detalje o našoj nastavnici geografije. Nasmijana se lica prisjetila samih početaka rada i opisala svoju ljubav prema poslu. Nedavno je napredovala te postala profesor mentor. Ovom joj prilikom i na tome čestitamo.

Viktoria Kršulj (4.5)

Monday, February 25, 2019

Jelena Hauser: Čini li nas novac sretnima? (županijska razina LiDraNa 2019.)

Jelena Hauser ove je godine sudjelovala na županijskoj razini LiDraNa. Riječ je o učenici 4.1 razreda koja je tijekom ove četiri godine izvrsno predstavljala našu novinarsku skupinu. Prošle je godine njezin rad bio predložen za državnu razinu LiDraNa, a sjajno je obavljala i posao novinarke dvije godine na Akciji za pet!

ČINI LI NAS NOVAC SRETNIMA?

KUPOVANJE SREĆE KAO NAČIN ŽIVOTA
Prilikom korištenja fraze „sreća se ne može kupiti“ obično se misli na skupe automobile ili najnovije mobitele. Naučili smo da su to materijalne stvari koje nam brzo dosade. Kada se govori o kupovanju sreće, nitko ne spominje iskustva koja u srcima i sjećanju ostaju zauvijek.

Čini li nas novac sretnima? Naravno da ne. To su nas naučili još u osnovnoj školi, kao i u raznim crtićima, bajkama i pričama. Kažeš li suprotno, to je znak ili lošeg odgoja ili nedostatka istoga. Je li itko uopće razmislio o tom pitanju, zapitao se je li naučeni odgovor zaista pravi? Pogledajmo, za promjenu, drugu stranu.
ISKUSTVA KOJA U SRCIMA I SJEĆANJU OSTAJU ZAUVIJEK
Općepoznato je da su iskustva ono što vrijedi u životu. Iskustva su ono što pamtimo zauvijek, čine nas ispunjenima, usrećuju nas. Iskustva su slaba točka koju promotori raznoraznih događaja vole koristiti kako bi privukli kupce kojima planiraju promijeniti život nabolje. Nebitno je govorimo li o koncertu, festivalu, studiju u stranoj zemlji ili putovanju, sve od navedenog treba platiti. Znači li to da novcem kupujemo sreću? Prilikom korištenja fraze „sreća se ne može kupiti“ obično se misli na skupe automobile ili najnovije mobitele. Naučili smo da su to materijalne stvari koje nam brzo dosade. Kada se govori o kupovanju sreće, nitko ne spominje iskustva koja u srcima i sjećanju ostaju zauvijek. Razlog zbog kojega nas čine sretnijima od posjedovanja nečega jest nemogućnost uspoređivanja. Nikad nećemo biti ljubomorni na prijatelja ili stranca na ulici jer je njegovo iskustvo bolje od našega. Iskustva nikada ne dosade poput automobila, ali su jednokratna. Kada završi, završilo je zauvijek, zbog čega jedva čekamo ponovno otići na koncert tog odličnog pjevača, veselimo se što skorijem povratku na to divno mjesto gdje smo proveli posljednjih tjedan dana. Iskustvima se ne možemo zasititi i to ih čini prilično skupom navikom. Najskuplje je vjerojatno putovanje. Lijepa sjećanja s lijepih destinacija nisu besplatna. Svejedno nas čine tako sretnima, već samo planiranje putovanja uljepša nam dan. Ipak, kada razmišljamo o uspomenama s putovanja, ne razmišljamo o nečemu kupljenom, već proživljenom.
USREĆIVANJE DRUGIH
Još jedan način za trošenje jest sudjelovanje u blagdanskim slavljima. Božićno je vrijeme u današnjem društvu postalo vrijeme kada najviše trošimo. Osjećamo potrebu da smo svima koje poznajemo dužni kupiti nešto na Božić. „Ona će meni sigurno nešto kupiti, moram i ja njoj nešto da me ne bude sram.“ Tako izgleda dobar dio božićne kupnje, ali postoji i onaj drugi dio. Poklone kupujemo i svim osoba do kojih nam je zaista stalo. Prijateljima i članovima obitelji ne poklanjamo nešto iz društvene obveze, nego jer ih želimo usrećiti, a kada su ljudi koje volimo sretni, i mi smo sretni. Jesmo li opet kupili sreću? Potraga za poklonom ne odvija se samo u blagdansko vrijeme, može se odvijati i prije rođendana određene osobe ili na neki običan utorak koji nema značenje. Zašto bismo darivali na običan utorak? Naravno, zato što želimo razveseliti voljenu osobu. Pitanje je pokušavamo li doista time razveseliti voljenu osobu ili želimo razveseliti sebe. Čak je i znanstveno istraživanje pokazalo da nas kupovanje za druge veseli više od kupovanja za nas same. Sretni smo dok biramo savršeni poklon, zatim trošimo, jer naravno da nije problem potrošiti na nekoga koga volimo, i na kraju smo sretni kada vidimo sretno lice osobe kojoj se svidio savršeni poklon.
BAJKE I ŽIVOT
Odgovor na prvo pitanje možda se promijenio, ali i dalje se može reći da bogatstvo nije ekvivalentno sreći. Nešto je ipak sigurno, u kapitalističkom društvu u kakvome živimo novcem se može kupiti barem malo sreće. Njegov potpuni nedostatak čini nas nesretnima jer uvelike otežava svakodnevni život, a čak i malena količina može nas učiniti sretnijima. Manje je bitno je li nam osmijeh izmamljen na koncertu, putovanju ili tijekom kupovanja poklona. Moramo priznati da ono što su nas učile bajke u djetinjstvu ipak nije točno.

Jelena Hauser (4.1)

Uspjeh naših plivačica u Rusiji


Elena Galović (4.5), Paola Poklepović (3.3) i Lea Petrović (3.4), učenice Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka, sudjelovale su na natjecanju Russian Open u Sankt-Petrburgu u razdoblju od 20. do 26. studenoga 2018. Natjecanje je to isključivo seniorske kategorije. Elena Galović, koja se već devet godina bavi sinkroniziranim plivanjem, natjecala se u kategorijama kombinacija (deset plivačica) i tim (osam plivačica). Na natjecanju u Rusiji naše su učenice dobile izuzetno visoke ocjene te su zauzele treće mjesto. Konkurenciju na natjecanju činili su im ostali vrhunski ruski timovi. Svojim nastupima privukle su pozornost ruske reprezentacije od koje su dobile pohvale, što je izuzetno velika stvar uzmemo li u obzir da je Rusija svjetski prvak u sinkroniziranom plivanju. Sljedeće natjecanje za koje se pripremaju jest Hrvatski kup revija, koji će se održati u veljači, te prvenstvo Hrvatske, koje će se održati u svibnju. Paola Poklepović, koja se bavi sinkroniziranim plivanjem već osam godina, navodi kako natjecanje u Rusiji za nju predstavlja jedno predivno iskustvo te je izuzetno zadovoljna ostvarenim uspjehom. Na kraju im možemo poželjeti puno sreće i uspjeha u sportskoj i „školskoj“ karijeri.

Jakov Čarija (4.5)

Tuesday, February 12, 2019

Dan škole: 3. maj


Učenice četvrtih razreda u učionici 209 održale su prezentaciju o povijesti 3. maja. Velik broj zainteresiranih učenika maturantice su naučile kako, kada i zašto je osnovano poznato riječko brodogradilište. Objasnile su i kako je došlo do današnjega kriznog stanja te argumentirano iznijele svoje mišljenje o njegovoj budućnosti.

Jakov Gligora (1.4)

Monday, February 11, 2019

DAN ŠKOLE: Predavanje o herojima


Povodom Dana škole nastavnik povijesti Ivan Vitas održao je predavanje Mitologija i put heroja. Ono je temeljeno na teoriji Josepha Campbella koju je iznio u knjizi Junak s tisuću lica. Tijekom čitave knjige Campbell se bavi pitanjem heroja te nastoji objasniti mitologiju. Na kraju dolazi do zaključka kako svi heroji imaju nešto zajedničko, a to je njihov put razvoja. Zajedničku točku svih heroja možemo poistovjetiti sa životima običnih ljudi, koji kao i heroji prolaze jednako težak put do uspjeha. Primjer puta razvoja heroja vidljiv je u mnogim poznatim modernim filmovima kao što su Harry Potter, Igre gladi, Gospodar prstenova, kao i mnogi drugi koje je profesor Vitas naveo na predavanju.

Jakov Čarija (4.5)

Saturday, February 2, 2019

Lucija Žeželj: Kako smo brzo odrasli

Elizaveta Chernova (crtež)
Kao da je jučer bilo, svi sretni i veseli, onako mali i još zaigrani krenuli smo u prvi razred osnovne škole. Dok su neki plakali ne odvajajući se od mama, drugi su sretno i uzbuđeno hitali u školske klupe. Odrastali smo, zabavljali se, dijelili iste klupe, učili i postajali bolje i pravednije osobe. Sve smo to radili zajedno, bili smo jedna cjelina, jedan razred.

Naravno da nije sve bilo savršeno. Svađali smo se, vikali jedni na druge, ponekad se i potukli. Bilo je dobrih i loših dana, lakših i težih. Ocjene su nas brinule i veselile, ispiti prepadali i razočaravali, ali i dokazivali naše sposobnosti i znanje, naše tehnike i upornost. Bilo je različitih profesora, onih dragih i onih manje dragih. Dok su nas neki mučili, neki su nam izlazili u susret, neke smo voljeli, neke malo manje. Nekih smo se bojali, a nekima smo se mogli povjeriti. Na kraju kada se sve ukupno zbroji, ocjene su samo brojevi, profesori samo pomoćna pomagala, ali smo mi, učenici, kolege, prijatelji zapravo sve stvorili. Stvorili smo vječno prijateljstvo i nezaboravne trenutke. Svi smo bili različiti, svi smo imali različitu osobnost, ali smo se svi međusobno poštovali, svi smo postali prijatelji.

Od svih nezaboravnih trenutaka voljela bih izdvojiti jedan koji se na kraju osmog razreda dogodio. Naime, došao je trenutak izrade našeg razrednog videa i biranja majica za kraj osnovne škole. Plave, žute, crvene, nikako se nismo mogli dogovoriti, a ni s natpisom nije bilo bolje. Nakon puno svađa i nemira odlučili smo se za plave majice s natpisom: „Pamet nam baš nije čista, škola bez nas nije ista.“ Napokon zadovoljni, mislili smo da je sve riješeno. Međutim, umjesto slova „a“ u riječi „pamet“ bio je nacrtan mozak. Zbog toga smo htjeli odustati od majica, bili smo jako razočarani i tužni jer nam je taj jedan, tada bitan komadić smetao.

A sada, oni isti koji su plakali, preplašeno stajali uz mame i oni koji su uzbuđeno hitali u školu, kreću u nešto posve novo, posve drugačije, ali razlika postoji. Promijenili smo se, postali smo zreliji i odgovorniji te stariji i mudriji. Nema više šale i igranja. Novi profesori, nove škole, ali i nova prijateljstva. Spremni smo za nove izazove i nove uspjehe. Sada je vrijeme za novo poglavlje naših života, razdoblje koje ćemo također pamtiti i čuvati u lijepom sjećanju. A ona majica, uvijek ću čuvati tu plavu majicu s velikim „uništenim“ natpisom, čuvat ću je i sjećati se kako smo se zbog sitnica ljutili te ću se uvijek nasmijati i zahvaliti Bogu kako mi je lijepo i dragocjeno odrastanje bilo, ali i kakvo će biti. Takav je život, ide naprijed, mijenja se. Ali prijateljstva, prijateljstva ostaju zauvijek.

Lucija Žeželj (1.4)

Friday, February 1, 2019

DAN ŠKOLE: Hokus-pokus


Od 15 do 15:30 u učionici 309 učenici su se s profesorom Šinkom zbilja potrudili demonstrirati nam razne eksperimente u zabavnom svijetu kemije. 
Pokazali su nam kako napraviti vlastitu lava-lampu uz samo malo vode, ulja, boje za hranu i šumeće tablete. Nakon toga vidjeli smo eksperiment s površinskom napetošću. Bio je tu i pokus sa suhim ledom. Stavili su komade suhog leda u vodu pomiješanu sa sapunom te je iz toga izlazila para preko koje su povukli krpu i napravili veliki balon. Onda smo mogli vidjeti dva vulkana. Prvi je nastao tako što su učenici zapalili amonijev dikromat, a u drugome je pokazana reakcija sa sodom bikarbonom; izgledalo je kao prava erupcija. Kao šećer na kraju dvije učenice pokazale su nam kako od kakaa, vrhnja za šlag, šećera u prahu i već viđenog suhog leda napraviti domaći sladoled te su ga neki mogli i okusiti. Njihove reakcije pokazuju da se njegov okus ne može mjeriti s kupovnim, ali svejedno je zabavno napraviti sam svoj sladoled. 
Pokusi su bili vrlo zanimljivi i mislim da je svatko od prisutnih naučio nešto novo. Ova jako zabavna radionica pomogla je učenicima da ne vide kemiju samo kao neki predmet koji treba puno učiti nego da se s njom mogu i zabaviti na jako puno načina.
Dominik Rukavina (1.4)

Lovro Šimek: Neka grčka avantura


Evo (konačno) moje priče o Grčkoj...
Svaka sličnost s poznatim i nepoznatim likovima je slučajna. :-)

28. 8.
Jedne ljetne večeri uputio se Neki na put!
Od Rijeke do Venecije je bilo strašno (ništa sna, u autobusu sve tijesno).
U Veneciji se već malo dobio!
Još je potpomoglo što je sreo svoju dragu sestričnu iz Osijeka, pa su zajedno čekali ukrcaj na brod! Najzad su se ukrcali na brod oko 7 i čekali polazak.
Na brodu nije prošlo puno vremena, a Neki se uputio na spavanje.

29. 8. 
Probudio se on tako...
Bilo je 17:00.
Malo po malo, bilo je vrijeme za večeru!
Večera nije zadovoljila osjetljivo Nekijevo nepce, ali mu je bilo lakše budući da je pored njega bio njegov vjerni drug, Nekijev prijatelj, koji je izbirljiv kao i on sam!
Večer je bila namijenjena za šetkanja po brodu, i neobavezno gledanje u daljinu! 
A kad je i to dosadilo, valjalo je ponovo odspavati.
Tu je naravno pripomogla Dramina, koja uspava dok si rekao Grčka!

30. 8.
Došla raja u Grčku!
Iskrcali su se tako iz broda, i krenuli put Atene!
E, to je bilo zveknuto!
Zašto? Pitate se vi.
Zato što je jedini obrok tog dana bio Pringles i Amstel!
Uz par usputnih stajanja, oko 22 sata naši junaci su stigli u Atenu.
Tamo ih je dočekala vrlo loša hotelska večera, no, bez obzira na to, pojelo se. 
Nakon večere trebalo se spremiti za disco.
Što je tamo bilo? Neka ludnica za Nekija i ekipu...

31. 8.
Ne oporavivši se od prethodne večeri, naši su se junaci uputili u razgled same Atene.
Akropola, Partenon i tako too.
Zatim je na redu bio ručak. A Bogu fala više!
Neki mi je rekao da u životu nije sočniji šiš-ćevap (što se u njih zove kebab) jeo!
A reko dobro!
Za vrijeme ručka Nekijev prijatelji i Neki smislili su plan da se za večeru odvoje od grupe, i odu pojest nešto što govori „beeee!‟
I tako je i bilo. 
Majke mi, i ja sam ogladnio dok mi je Neki opisivao tu večeru. 
Za početak grčka salata. 
I onda janjetina i krumpiri. I to sve skupa za nekih 12 € (sa pićem)!
Mislim si ja – pa toliko pizza kod nas košta nekad! Tako da mu nisam to baš vjerovao, al' nek mu bude.
Nakon toga pivnica, ouzo, i dalje mi nije znao reć što je sve bilo...
Znam samo da Nekijev prijatelj i on tu večer nisu išli u klub, nego su u hotelu nastavili pivsku večer.
Navodno da je to bio najbolji dan!

1. 9.
Evo ga, bez sumnje, najgori dan od svih!
Cijeli je dan otišao na putovanje!
Znači, apsolutno ništa se nije zabavno događalo. Dobro, bilo je par stanki, ali one nisu bile zabavne!
Putovanje se sastojalo od toga da je iz Atene trebalo doći u Kyllini, tj. mjesto s kojega je trebalo nastaviti morski put prema Zakynthosu!
Cijeli dan naši junaci nisu okusili NIŠTA konkretno!
I taman kad su stigli, pomisliše – a dobro, evo hotela, sad ćemo se odmorit, i tako to!
Malo sutra, hotel u koji su došli zasigurno je najgori hotel na cijelom Zakynthosu!
Zaključana vrata jednostavno su se otvarala laganim gurkanjem rukom. Sobe neuredne, posteljine prljave, kukaca mali milion itd.
No u toj silnoj nesreći oko hotela dogodila se i velika sreća! 
Iste noći hotel je promijenjen! Novi je bio nešto super! Sobe (s klimom, i terasom) više nego solidne, a vani veliki bazen! 
Jedino što nije imao restoran, ali i to se kroz naredne dane pokazalo kao prednost, ne kao mana.

2. 9.
Ovo je bila nedjelja.
Dan kad je svim školarcima bio zadnji dan ljetnih praznika.
No ne i benama koje šetaju po Europi.
Tog dana se naša ekipa uputila na plažu Navagio. Do plaže se dođe brodom.
Šljunčana plaža, okružena stijenama.
More dobro kao janjetina!
Moglo bi se reći, jedan interesantan izlet.
Vozeći se natrag prema hotelu, vodič je rekao kako je večera tad i tad, u sklopu onog prošlog hotela. 
Nekijev prijatelj i Neki su se samo pogledali!
Da, da, ići ćemo tamo! Kako da ne! – pomisliše obojica
I tako su se opet odvojili, i pronašli interesantan restorančić sa lokalnom kuhinjom. 
Neki je ostao vjeran janjetini, a Nekijev prijatelj se baš zaželio liganja. I doooobro!
Zatim je bilo u planu spremiti se, i otići u klub.
I tako je i bilo. Došavši pred klub, na velikom plakatu pisalo je: „Srpsko veče‟.
Kako je Nekijev prijatelj veliki mrzitelj istočnjačkog „melosa‟, odustao je od tog kluba, te su se on i još jedan milić uputili u PUB odmah do kluba.
Neki je ušao sa ostalima.
Popio je par pića u klubu, i u trenutku kad su svi odlučili otići u drugi klub, on se uputio u PUB. 
Popio piće tamo, i laku noć!

3. 9.
Ovaj je dan većinom bio zadužen za odmor.
Dobro, išlo se malo do glavnog grada. Tamo ih je dočekao prizor, svi brodovi su bili u luci zbog štrajka pomoraca. No dobro, štrajk je bio najavljen samo za taj ponedjeljak.
Vratili su se u hotel kad je bilo vrijeme ručka.
Naravno, Neki i Nekijev prijatelj su se uputili u potragu.
U potrazi za hranom Nekijev prijatelj je zapazio reklamu: „Quad – 20 € per day‟. Ovo je prilika koja se ne propušta! – pomislio je
Njemu više nije bilo do hrane, već samo i isključivo do vožnje. No, prvo se morao riješiti Nekija, koji je poznat po tome da čak i kad netko ide do obližnjeg dućana pješice, kaže: „Nemoj vozit brzo!‟
Tako da osoba kao on svakako nije za avanture s Quadom.
Na brzinu ga je odbacio do prvog Subwaya, da si kupi ručak, odvezao ga do hotela, i krenuo u avanturu.
Avanturu bez cilja, naravno!
Vozio se on tako... i stao!
Prije nego ga je iznajmio rečeno je da je pun do kraja! 
To baš i nije bilo istina!
Sad je trebalo doći do benzinske, koja je naravno bila udaljena 3 kilometra.
Pod 40 stupnjeva, naravno.

I dok je Nekijev prijatelj bio u potrazi za gorivom, Neki i ostali su se sunčali na bazenu.
Kako lijepo, zar ne?
Kad je već bilo vrijeme večere, pojavio se i Nekijev prijatelj. Mokar kao miš od znoja. Kao da je vani prolom oblaka.
Trebalo mu je malo da se dobije, i kad se dobio, Neki i on su se uputili u isti onaj restoran kao prijašnji dan.
Nakon večere trebalo je kupiti i pokoji suvenir, no to nije toliko interesantno.
Ono što je jako interesantno je vijest koju su momci čuli. Ona je glasila ovako: „Štrajk pomoraca se nastavlja još barem jedan dan.‟
Još jedan dan jedenja i pijenja, ah kako nam to teško pada! – pomisliše.

4. 9.
Ekipa iz sobe se probudila oko 13.
Tada su Neki i Nekijev prijatelj odlučili da odu na neki doručak.
Izašavši iz hotela, dočekao ih je vodič i rekao: „Odite stvari spremat, počeli su brodovi vozit!‟
Ništa od dana više! Jooooj!
Svi su se brzo spremili, otišli u dućan kupiti potrepštine za put, i krenuli.
Došli na kopno, otišli do broda za Veneciju, smjestili se i to je to.
Sve se odvilo prilično brzo, tako da nije bez razloga sve stalo u jednu rečenicu.

5. 9. 
Neki i Nekijev prijatelj u kabini su bili s vodičem.
Vodič je bio neki mladi Splićanin, samo par godina stariji od maturanata.
Nekijev prijatelj tijekom putovanja nije bio pretjerano njime oduševljen. Bio mu je nekako presmotan. No onda je saznao da mu je to samo honorarni posao. Uz fakultet. Te je tada promijenio ploču, i počeo govoriti kako je genijalac. Ma bena je i taj Nekijev prijatelj, ali da nije, ne bi se Neki s njim družio.
Kako su stalno bili u žurbi, nisu mogli imati pošten razgovor o samoj Grčkoj, stoga je vodič dan prije rekao da se svi skupa nađu u jednoj dvorani na brodu u 12:00!
Vodič više nije bio u sobi. Bilo je 11:45. Neki i Nekijev prijatelj su se upravo probudili, i sjetili se dogovora s vodičem. No kako su oni vrlo brzi i snalažljivi momci, nisu ni sekunde zakasnili.
Taj je razgovor o Grčkoj, zapravo, bio jako dobra ideja. Trebalo je vrijeme na brodu potrošiti nekako. 
Uz nekoliko šetnji po palubi, gledanja serija, spavanja, vrijeme je prošlo!

6. 9.
E, najzad venecijski put![1]
Nakon mnogo avantura, janjetine, klubova, pivnica, pubova, plaža... polako se trebalo vratiti u stvarnost.
Vožnja do Rijeke trajala je 3 sata, koja su prošla kao 3 minute!
Kada je Neki stigao doma, nazvao sam ga da mi još samo kaže neku završnu misao, a on je rekao samo: „Daj pusti me, gren spat!‟

Lovro Šimek (4.1)


[1] Film Ko to tamo peva?

Wednesday, January 23, 2019

DAN ŠKOLE: Od jezika do izložbe fotografija (za drugi put)



Danas, 23. siječnja 2019., obilježili smo još jedan Dan škole.

Kao novinara dopala me časna uloga napisati osvrt s nekih događanja.

Za početak otišao sam u River PUB, gdje sam se otišao razbuditi i skupiti energiju koja mi je bila potrebna za izvršavanje zadatka, ali taj sam podatak možda mogao i preskočiti i odmah se naći u učionici 101, gdje se održavala radionica iz talijanskog.

Radionica na temu „L'amore attraverso il tempo‟ oliti „Ljubav kroz vrijeme‟ bila je zapravo igrokaz kojim su nas učenici drugih i trećih razreda odveli u prošlost. Prikazali su kako su se ljudi zavodili, voljeli i spajali najprije u vrijeme Petrarce, kada su brakovi bili dogovoreni, pa sve do danas kada se ljubav izražava preko raznih internetskih medija. I, kao, danas je lakše... hm?!

Sve u svemu... znate ono: „Nekoć davno postojala je šumica u kojoj su u svom tajnom naselju živjela malena stvorenja, a zvali su se Štrumpfovi. I bili su dobri.‟ E, tako su i učenici drugih i trećih razreda koji su sudjelovali u talijanskom igrokazu bili dobri (odlični, čak!) iako nisu Štrumpfovi. 

Nakon talijanskog put me vodio na drugi kat, u učionicu 209 na radionicu iz geografije. Priredili su je također učenici drugih i trećih razreda koji su u pratnji profesorice njemačkog jezika Đosi Cetine-Romih i profesorice geografije Renate Grbac bili na putovanju u Berlin i Dresden. Tu sam čuo razne zanimljive stvari. Od općenitih podataka o Berlinu i Dresdenu, multikulturalnosti Berlina, pregleda Berlina tijekom povijesti, pa sve do činjenice kako površina našeg grada od 44 kvadratna kilometra iznosi tek 4,89 % površine Berlina. 

Nakon prezentacija o gradovima Dorotea Ferizović, koja je bila dio programa razmjene učenika, zanimljivim izlaganjem opisala nam je dva tjedna provedena u Leipzigu, gdje se upoznala  i družila s mladim ljudima iz raznih krajeva svijeta.

Na samom kraju geografske radionice podijeljene su diplome DSD-a.

Kako sam se zadržao na ovoj bogatoj i zanimljivoj radionici iz geografije, na izložbu fotografija, koja mi je također bila na popisu želja za obići, uspio sam, nažalost, baciti samo letimičan pogled. Nadam se da će se još neko vrijeme moći razgledati.

Eto... tako sam proveo svoj zadnji gimnazijski Dan škole, ali poslužit ću se  Balaševićevim riječima i reći: 
„Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.‟

Lovro Šimek (4.1)

Raspjevani kraj još jednog Dana škole


Brojni učenici, sadašnji i bivši profesori, ali i ostali djelatnici škole, dobro su se zabavili i raspjevali danas u učionici 106. Ondje su se od 17:15 do 18 sati održale karaoke u kojima se bilo tko mogao okušati. Kako bi ohrabrili ostale, profesor Boneta i knjižničarka Leonila Marač pjesmom Justina Biebera probili su led. Bilo je onih hrabrijih od kojih smo čuli više izvedba, no ni oni sramežljiviji nisu razočarali. Svi su se odlučili pjevati pjesme stranih izvođača, pa smo čuli popularni „Despacito“ i više pjesama poznatog Ed Sheerana. Karaoke, kao i Dan škole, zatvorili su učenici drugog razreda izvedbom pjesme „All Star“ u kojoj su im se rado pridružili svi prisutni.

Ines Brusić (4.1)

DAN ŠKOLE: Story Map GIS

Učenici 4.5 razreda Lea Subotić, Eva Šustar, Luka Šantek i Eugen Car predstavili su nam Story Map pomoću geografskoga informacijskog sustava. Služiti GIS-om naučili su se na fakultativnoj nastavi. 

Upoznali su nas s industrijskom baštinom grada Rijeke od 19. do 21. stoljeća te opisali kako im je bilo na satima Geoinformatike. Njima je ovo drugo predavanje, prvo su održali u Zagrebu, na predstavljanju tvrtke GDi.

Viktoria Kršulj (4.5)

DAN ŠKOLE: Odbojkaški turnir


Nakon tjedan dana odbojkaškog turnira u igri su ostale najbolje ekipe. Tijekom Dana škole naši su se odbojkaši sastajali u školskoj dvorani od 15 do 17:30.

U 15 je bila poluzavršnica te su se ekipe borile za ulazak u finale. Također se odigrala revijalna utakmica između profesora i maturanata u kojoj su pobijedili učenici. Završnica, borba 3.5 i 4.1, započela je u 16:30. Nakon teške i zanimljive utakmice pobjedu su odnijeli učenici 3.5 razreda.

Odbojkaški turnir bio je jedan od najzanimljivijih događaja današnjeg dana jer su se učenici, ali i profesori, opustili i uživali u sportu i druženju.

Borna Bezić i Lucija Žeželj (1.4)