Saturday, January 12, 2019

Što danas rade bivši učenici: Marin Erny, student FER-a

Marin Erny i Tina Bakić,
bivši učenici 4.4 razreda
Marin Erny ove je godine bio najbolje plasirani gamovac na FER-ovoj upisnoj listi te je kao nagradu dobio poklon-bon koji je mogao iskoristiti u skriptarnici FER-a. Naime, FER nagrađuje učenike onih škola iz kojih dobiva najuspješnije studente. Navedenu su nagradu dobili i gamovci koji su prethodnih godina upisivali FER.

Marin Erny, bivši polaznik prirodoslovno-matematičkoga smjera Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka, ostvario je jedan od najboljih  rezultata državne mature od učenika naše škole. Primarni cilj, koji je naposljetku i ostvario, bio mu je upis Fakulteta elektrotehnike i računarstava u Zagrebu. Za FER se odlučio zbog ljubavi prema fizici i tehničkim znanostima koje su ga, kako kaže, oduvijek zanimale. Iako većina učenika smatra kako državna matura sa sobom donosi i velik stres, Marin Erny navodi kako je njegovo pro/preživljavanje mature bilo upravo suprotno. Za manjak stresa na maturi veliku je ulogu odigrala i njegova pripremljenost tijekom sve četiri godine srednjoškolskoga obrazovanja. Erny smatra kako mu je Gimnazija Andrije Mohorovičića pružila odličnu podlogu za daljnji nastavak školovanja, pa se i manje trebao pripremati uoči državne mature. Navodi kako na fakultet ne gleda kao na dodatnu obvezu, već kao na nešto što ga ispunjava i čini sretnim. Prvi su mu dojmovi kao studentu i više nego dobri te kaže da uspijeva pronaći vremena i za privatni život. Naposljetku, možemo mu samo poželjeti puno sreće u nastavku obrazovanja te ispunjenje svih ciljeva koje je pred sebe postavio.

Jakov Čarija (4.5)

Thursday, December 20, 2018

Bečka pustolovina


Beč, kulturnu prijestolnicu Europe, glavni grad Austrije, posjetili su učenici prvih razreda Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka. Prije polaska profesori fizike Ana Buchberger Đaković, Petar Jelača i Patricija Nikolaus, zajedno s profesorima Danijelom Hribarom, Andreom Kopri, Goranom Krapićem i  Nives Poklepović, pripremili su im nekoliko zadataka u obliku teksta. Trebalo ih je riješiti za vrijeme boravka u Beču. Svi su učenici napeto iščekivali putovanje i nestrpljivo izdržali posljednji tjedan prije izleta.

Na svoju pustolovinu učenici su krenuli 7. prosinca, u doba noći. Pet se razreda rasporedilo u dva autobusa i zaputili su se u smjeru Beča. Već u autobusima učenici su riješili svoje prve zadatke. Nakon naporne osmosatne vožnje kratak odmor ispred Beča bio je i više nego dobrodošao. Prvi muzej koji su posjetili bio je Tehnički muzej. U njemu su, osim traženja odgovora na pitanja iz zadataka, mogli i razgledati mnoge zanimljive predmete i makete. Iako su bili  umorni od puta, uspjeli su iskoristiti najbolje od svoga vremena u muzeju. Sljedeće na rasporedu bilo je razgledavanje dvorca Schönbrunn. Najveću je pažnju učenicima privukla glomaznost dvorca. Također jedno od odredišta bila je poznata zgrada Friedricha Stowassera – Hundertwasserhaus, koja je poznata zbog neravnih linija i neobičnih geometrijskih tijela ispred nje. Za kraj dana učenici su se lagano opustili na adventskom sajmu, gdje su snimili uličnog izvođača kako izvodi poznatu pjesmu Beatlesa Let It Be i zaplesali bečki valcer. Većini se učenika najviše svidio Prirodoslovni muzej, zbog skulptura neobičnih životinja i meteorita koje nemaju često priliku vidjeti. Preko puta nalazi se, po mišljenju većine učenika, malo manje zanimljiv, Muzej povijesti umjetnosti. Mnogi su se učenici požalili što zbog velikog broja zadataka vezanih za Muzej povijesti umjetnosti nisu imali vremena obratiti pozornost na sve dijelove muzeja. Slična Muzeju povijesti umjetnosti bila je Carska riznica u kojoj su učenicima zapeli za oko neobični i vrijedni predmeti poput kraljevskih kruna, svetoga grala i roga jednoroga. Posljednja postaja bio je kompleks dvorca Belvedere. On će svima ostati u sjećanju jer se u njemu nalazi slika Poljubac Gustava Klimta poznata diljem svijeta.

Svi su se učenici složili kako je ovaj izlet bio nezaboravno iskustvo, ne samo zbog posjeta predivnim dijelovima grada, nego i zbog međusobnog druženja u hotelu i izvan njega. Na sreću nije bilo nikakvih problema ili pritužbi na učenike. Nadaju se kako će biti što više ovakvih izleta i nestrpljivo iščekuju sljedeći. 

Borna Bezić (1.4)

Rijeka riječi

U červrtak 13. prosinca 2018. u prostoru Art-kina učenici naše škole sudjelovali su na festivalu književnosti Rijeka riječi u organizaciji Prve riječke hrvatske gimnazije. Davor Mandić, Tea Tulić te Enver Krivac predstavili su se i rekli ponešto o svom načinu pisanja i svome opusu. Na početku samog događaja učenici Građevinske škole intervjuirali su Davora Mandića, a naše učenice Marta Kaluđerović (2.2) i Eva Šustar (4.5) Teu Tulić s kojom su se već prethodno upoznale u školi na njezinu predstavljanju. Domaćini, učenici PRHG-a, porazgovarali su s Enverom Krivcem. Zanimljivost razgovora i upoznavanja s književnicima jest u tome što su te osobe upravo naši sugrađani.

Veselimo se ponovnom sličnom susretu!

Viktoria Kršulj (4.5)

Gostovanje riječke književnice Tee Tulić u GAM-u

Riječka književnica Tea Tulić posjetila je našu školu 6. prosinca 2018. Riječ je o autorici mlađe generacije koja je dosad objavila dvije knjige, Kosa posvuda i Maksimum jata. Gamovci su joj u knjižnici postavili brojna pitanja te se upustili u nešto drukčiji svijet, svijet književnosti. Učenice 2.2 razreda Marta Kaluđerović i Alin Vorkapić intervjuirale su našu gošću nakon susreta, pa ćete je uskoro moći bolje upoznati.

Viktoria Kršulj (4.5)

Novinarska radionica u prosincu


U četvrtak 6. prosinca u našoj školi dugogodišnja novinarka i predstavnica udruge eMotiva Koraljka Martić održala je radionicu za članove novinarske skupine. Na radionici smo se upoznali s osnovama novinarstva. Saznali smo kako formulirati vijest te naučili nekoliko trikova kako bismo bili što uspješniji te se na kraju zabavili rješavajući kratke testove o vizualnim iluzijama. Optičke su nam varke pomogle da lakše shvatimo koliko su vijesti važne i kako nas nije teško zavarati. U novinarstvu je stoga izuzetno važna etika. Radionica je bila jako korisna i informativna te nas naučila kako da postanemo bolji novinari.
Dominik Rukavina (1.4)

Wednesday, December 5, 2018

Kristijan Vulinović – student FER-a s iskustvom rada u Microsoftu

Možeš li  nam se ukratko predstaviti?
– Ja sam Kristijan, student pete godine FER-a (bivši gamovac). Ovog ljeta bio sam i dio Microsoftova PowerPoint tima u Sunnyvaleu u Kaliforniji.

Kada si se počeo zanimati za računalstvo?
– Računala su me zanimala praktički otkad znam za sebe. S programiranjem sam se prvi put susreo u šestom razredu osnovne škole, kad sam krenuo pohađati radionice programiranja u Centru tehničke kulture Rijeka. Tada sam također prvi puta krenuo na natjecanja iz programiranja, što me je dodatno motiviralo za daljnji rad.

Zašto si upisao baš FER?
– Odabir fakulteta nije mi bio težak. Znao sam što me zanima i čime se želim baviti, a FER je bio logični korak u tom smjeru.

FER je jedan od najboljih fakulteta u Hrvatskoj. Je li ti naporno? Imaš li slobodnog vremena i čime se voliš baviti u slobodno vrijeme?
– Ne bih rekao da je naporno, barem ne u većini vremena. Samim time što na fakultetu radim nešto što me zanima postaje lakše izvršavati sve fakultetske obaveze. Što se slobodnog vremena tiče, postoje razdoblja u kojima nemam gotovo nimalo slobodnog vremena. Svejedno bih rekao kako većinom imam dovoljno vremena za druženja s prijateljima, povremene odlaske u kino i sl.

Možeš li nam opisati kako to da si baš ti dobio mogućnost rada u Microsoftu i koja je bila tvoja reakcija kad si to saznao?
– Zapravo je jako jednostavno dobiti posao u velikoj firmi kao što je Microsoft. Sve što treba je sudjelovati na čim većem broju različitih natjecanja i raditi na čim više različitih projekata kako bi se životopis po nečemu isticao. Potom je potrebno napisati životopis i prijaviti se za posao (u mojem slučaju studentsku praksu) putem njihove web-stranice. Također je potrebno pripremiti se i za razgovore za posao (intervjue), što je moguće postići jedino rješavanjem različitih zadataka, stotine zadataka... Opisani postupak treba ponavljati sve dok se ne uspije ostvariti cilj. Postupak je jednostavan, no zahtijeva velik trud i predanost.

Konkretno za sebe mogu reći da sam se za posao u Microsoftu prijavljivao tri godine zaredom. Prve dvije godine bio sam pozvan na prvi, telefonski intervju te sam nakon uspješnog prvog intervjua imao i nekoliko intervjua uživo, no oba puta završila su odbijenicom. Prošle sam godine napokon uspio uspješno odraditi i intervjue uživo te sam dobio ponudu za ljetnu praksu! Još uvijek se sjećam točno kako se sve odvijalo; u ponedjeljak, 9. listopada 2017., otputovao sam u München, gdje sam u utorak ujutro imao četiri intervjua uživo. U Zagreb sam se vratio istog dana navečer te sam u srijedu planirao normalno ići na popodnevno predavanje na faksu. Na putu me je recruiterica nazvala na mobitel kako bi mi prenijela zadovoljstvo osoba koje su me intervjuirale i kako bi me obavijestila o tome da sam dobio ponudu za ljetnu praksu. Bio sam van sebe od uzbuđenosti i sreće, a oba sata predavanja proveo sam na mobitelu čitajući mailove sa svim detaljima o ponudi, lokaciji, timu i slično.

Kako si se snašao u Americi, je li ti bilo teško priviknuti se na novi tempo života, novi jezik...?
– Snašao sam se prilično brzo. Microsoft mi je osigurao smještaj. Stan mi je bio dovoljno blizu posla da sam mogao pješačiti, premda sam kasnije nabavio bicikl. Što se hrane tiče, doručak i ručak imao sam na poslu, a večeru i vikendom bih ili sam kuhao ili jeo negdje vani. U samom početku upoznao sam mnogo drugih studenata koji su također bili tamo na praksi, tako da smo gotovo svakog vikenda negdje putovali. Jezik mi nije predstavljao problem s obzirom na to da su svi pričali engleski.

Kako je izgledao jedan tvoj radni dan u Microsoftu?
– Radno vrijeme bilo mi je u potpunosti fleksibilno. Nisam imao određeno ni kad moram doći ni koliko dugo moram ostati na poslu, dokle god napravim sve što se od mene očekuje. Obično sam na posao dolazio ujutro između osam i devet te bih prvo išao na doručak. Nakon toga neko bih vrijeme proveo proučavajući postojeći programski kod, programirajući i pronalazeći pogreške. U jedan bismo obično išli svi skupa na ručak, osim srijedom, kada bih na ručak išao u 12 s ostalim studentima. Prije ili poslije ručka većinom je bilo i vrijeme za sastanke. Tako bismo, primjerice, svakog utorka i četvrtka nakon ručka imali sastanak u trajanju od oko deset minuta kako bismo podijelili tko kako napreduje i na čemu trenutno radi. U konačnici je svaki dan na poslu bio u potpunosti različit.

Koji su tvoji daljnji planovi, tj. gdje se vidiš kada završiš fakultet? Imaš li neku posebnu želju gdje bi htio raditi?
– Nakon što sam proveo jedno ljeto u Microsoftu, siguran sam da se želim vratiti i nastaviti raditi tamo. Srećom, mogu reći da je zadovoljstvo obostrano te su i oni izrazili zadovoljstvo mojim radom te mi ponudili mogućnost dolaska na još jednu studentsku praksu sljedećeg ljeta. Trenutno sam jedino u nedoumici bih li se htio preseliti u Ameriku, ili bih radije ostao negdje bliže.

Imaš li neki savjet za sadašnje učenike Gimnazije Andrije Mohorovičića koji bi htjeli ići tvojim stopama?
– Preporučio bih svima koji se zanimaju za slično iskustvo da svakako pokušaju. Naravno da iza toga stoji enormni trud, učenje, vježbanje i upornost. I možda najvažnije, da ne odustaju u slučaju neuspjeha, već pokušaju zaključiti zbog čega nisu uspjeli i kako postati bolji za sljedeći put.


I nekoliko kratkih pitanja za kraj:
Najdraži film? Harry Potter i darovi smrti 2. dio
Najdraža knjiga? Harry Potter i princ miješane krvi
Najdraži predmet na fakultetu? Strojno učenje
Najdraža pjesma? Huh... Teško pitanje


Maritea Arelić (1.4)

Thursday, November 15, 2018

Luka Banović – učenik generacije 2017./2018. godine

Luka Banović s mentorom
Hrvojem Grofelnikom

Luka Banović bivši je učenik naše škole koji se istaknuo odličnim školskim, ali i izvanškolskim postignućima. Iako će mu profesori i učenje još dugo ostati u sjećanju, prva pomisao na srednju školu jest druženje i sve vrijeme provedeno s prijateljima koje je upoznao u našoj gimnaziji. S obzirom na to da mu je matematika oduvijek bila draga, nije iznenađujuće da je svoje obrazovanje odlučio nastaviti studijem matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Za prve je dojmove još prerano, ali sigurno je da će fakultet biti novi, ne baš lagan izazov.
Lukini su prvi uspjesi bili još u osnovnoj školi. U zadnjih je osam godina sudjelovao na dvadeset državnih natjecanja i četiri međunarodne olimpijade iz područja prirodoslovlja, matematike i geografije, a može se pohvaliti s osam titula državnog prvaka i četiri medalje. Kao najdraže natjecanje izdvojio je zadnju geografsku olimpijadu u Kanadi. U dobrom je sjećanju ostala zbog izvrsnog rezultata, ali i puno prilika za upoznavanje novih ljudi.
Usklađivanje školskih obaveza s drugim aktivnostima mnogima je zahtjevno, no Luki to nije predstavljalo problem. Redovne školske obaveze rješavao je s lakoćom, pa je imao dovoljno vremena za pripremu za natjecanja. Rijetke slobodne trenutke najviše voli provesti u dobrom društvu. Po njegovu mišljenju sve je moguće ako imamo dovoljno volje.
I za kraj Lukin savjet za sve učenike koji su tek na početku svog srednjoškolskog putovanja: Savjetovao bih da posvete školi dovoljno vremena, jer iako neće biti uvijek lako, sav taj rad kasnije će se isplatiti, no neka si svakako ostave dovoljno vremena i za ostale aktivnosti koje su im drage i koje vole raditi.
                                                                                                                                  
Jelena Hauser (4.1)

Saturday, November 10, 2018

Izlaganja tijekom Svjetskoga tjedna svemira


U našoj se školi već treću godinu zaredom održava Svjetski tjedan svemira. Ove smo godine imali priliku poslušati nekoliko zanimljivih predavanja.
Massimiliano Marcel, učenik 2.4 razreda, predstavio je svoj rad s državnoga Natjecanja iz astronomije  Otkrivanje egzoplaneta HD 189733b. U izlaganju je predstavljeno kako se sa astronomskim programom SalsaJ može analizirati serija fotografija te se tako pomoću metode tranzita otkriva ekstrasolarni planet. 
Učenik istoga razreda Jan Celin predstavio nam je teoriju velikoga praska, odnosno razvoj svemira. Prikazao je njegov nastanak te kronološki objasnio kakve su se teorije i  činjenice dokazivale i iznosile u prošlosti. Danas je najprihvaćenija teorija o velikom prasku te za nju imamo najviše dokaza utemeljenih na najviše činjenica.


Marta Kaluđerović, učenica 2.2 razreda, pokušala je dokazati da se pomoću supernove može odrediti udaljenost galaktika. Kako bi nam što vjerodostojnije dočarala temu o kojoj govori, Marta se koristila matematičkim programom Geogebra i fotografijama svemirskog teleskopa Hubble. Zaista je pridobila našu pažnju i zainteresirala nas za daljnja istraživanja. Njezin rad, koji je predstavila na državnome Natjecanju iz astronomije, nosi naziv Određivanje udaljenosti galaksije Veliki Magellanov oblak pomoću supernove 1987a.

Zahvaljujući profesorima i izlagačima koji su proučili navedenu tematiku, izradili prezentacije i uredili pano te na taj način potaknuli ostale učenike na zainteresiranost za svemir i astronomiju, uspješno smo obilježili Svjetski tjedan svemira u GAM-u.

Viktoria Kršulj (4.5) i Lucija Žeželj (1.4)

Tuesday, October 30, 2018

Svjetski tjedan svemira


Svjetski tjedan svemira održava se svake godine od 4. do 10. listopada. To je tjedan u kojem se obilježava lansiranje prvog Zemljina umjetnog satelita Sputnjika 1 te potpisivanje Povelje o miroljubivom korištenju svemira 1957. godine. Početkom listopada naši su učenici i profesori fizike, stoga, kao i obično, već treću godinu zaredom pripremili razna predavanja o tajnovitosti i zanimljivostima svemira.

Profesor fizike Petar Jelača pokrenuo je Svjetski tjedan svemira u našoj školi u okviru izborne nastave fizike te su mu se odmah priključile profesorica Patricija Nikolaus i knjižničarka profesorica Leonila Marač. Zainteresiranost učenika za tu tematiku puno je veća od očekivanog, pa naši učenici rado pripremaju radove za Natjecanje iz astronomije te se priključuju navedenoj listopadskoj manifestaciji.

Sve izabrane teme tijekom tjedna posvećena svemiru moraju biti znanstveno dokazane, odnosno iza njih mora stajati znanstveni rad ili moraju biti teorije o kojima već dovoljno znamo.

Profesor fizike Petar Jelača ove je godine, uz učenike, također, održao izlaganje tijekom Svjetskoga tjedna svemira. Predstavio je novosti iz astronomije koje su potakle daljnja istraživanja. Naša se tehnologija jako brzo razvija, što dokazuju otkrića elektrosolarnih planeta čiji se broj sve više i više povećava. No svemir nisu samo znanost i mnoštvo činjenica, govori se čak i o svemirskom turizmu i sl. Međutim, koliko se god naša tehnologija brzo razvija, još uvijek postoje razna pitanja i pojave u svemiru koje ne možemo u potpunosti objasniti. Naša tehnologija pokriva većinu svemirskih tijela koja bi kad bi udarila, nanijela veliku štetu cijelom planetu. Veći problem predstavljaju manja tijela koje naše sonde ne mogu pratiti i ne znaju kada će ući u unutarnji dio Sunčeva sustava i približiti se Zemlji. Ta tijela, kada bi udarila, nanijela bi štetu nekom kontinentu, državi ili bi pala u ocean te izazvala velike cunamije. Što prije otkrijemo takva tijela, veća je mogućnost njihova uništavanja ili evakuiranja te spašavanje ljudskih života. Za istraživanje svemira veliku ulogu imaju financije koje moramo ulagati u tehnologiju astronomije te je to ključ rješavanja navedenih izazova.

Lucija Žeželj (1.4)

Thursday, October 25, 2018

Intervju povodom Dana kravate: Zoran Kravata


Kao mladog novinara u usponu dopao me zanimljiv zadatak: povodom obilježavanja Dana kravate istražiti i napisati nešto o tom čuvenom modnom detalju.
Umjesto da se zavučem u tamne knjižnice i skrivene arhive u potrazi za informacijama, odlučio sam sve saznati iz prve ruke od velikog stručnjaka. A tko se može bolje razumjeti u kravate od same kravate?
Na moja pitanja odgovarao je Zoran Kravata – predsjednik Društva kravata avanturista.
Marko Novak i Emil Buratović (4.1)
Prije svega, puno Vam hvala što ste se odazvali pozivu na ovaj razgovor!
Za početak, kako ste?
– Hvala na pitanju, dobro sam. Kako i ne bih bio kad sam vezan vrlo često od strane simpatičnog vezača, a mi kravate najsretnije smo kad smo vezane oko dobrog vrata. Biti vezan naš je najvažniji posao. Sve kravate vole biti vezane. Ne postoji lijena kravata.
E, sjajno! Sad bih Vas molio da se vratimo u prošlost i prisjetimo prvih pojavljivanja kravate u povijesti.
Kravate se prvi put pojavljuju u sedamnaestom stoljeću. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata hrvatski su vojnici nosili oko vrata čvor nalik današnjoj kravati i tada je to prvi put primijećeno kao interesantan modni detalj. Prvi su je zamijetili Francuzi; to je bila naša sreća, ipak su oni vrlo modno osviješten narod, i tako smo, zahvaljujući njima, postale neizostavni modni detalj svakog muškarca koji drži do sebe. Kasnije smo se, malo po malo, raširile i ostatkom svijeta.
Imaju li kravate još neki posao osim vezivanja?
– Kao što sam već rekao, nama kravatama najvažnije je da budemo vezane u dobar i lijep čvor, ali da bi do toga uopće došlo, prije toga imamo jedan također važan zadatak. Prvo moramo pronaći vlasnika s kojim ćemo biti zadovoljne. Dakle, na mjestu u kojem će nas potencijalni budući vlasnik uočiti moramo izgledati jako dobro da izabere baš nas.
Što kravate ne vole kod svojih vlasnika?
E, to je jedno stvarno interesantno pitanje. Kako bih na njega odgovorio, uzet ću za primjer svoje prijatelje Sinišu Kravatu i Miljenka Kravatu. Nažalost, nisu imali baš sreće s vlasnicima. Siniša je bio poklon pojedincu koji nikad prije nije nosio kravate. Da bi kravata bila sretno zavezana, mora biti pravilno zavezana. Jednostavno se kravata ne može vezati kao vezice cipela, da pitate Sinišu, potvrdio bi da nije nimalo ugodno. Miljenko je pak imao vlasnika koji bi, kad bi bio van kuće, jeo nešto i ne bi imao salvetu, nego se obrisao u Miljenka. Jednom mu se čak kava prolila po jadnom Miljenku. Eto, neke kravate jednostavno nemaju sreće. No, iskreno govoreći, i Siniša i Miljenko mogu biti sretniji od onih kravata koje su vječno u nekom ormaru ili na polici, zaboravljene i nikad nošene.
Zato ste Vi rekli da ste zadovoljni svojim vlasnikom? Možete li mi ga za kraj ovog razgovora predstaviti?
– Radi se o učeniku Gimnazije Andrije Mohorovičića. Već to mi se sviđa jer se radi o mladoj osobi. Veže me u svakoj svečanijoj prigodi. Jedna od takvih bila je osamnaestog listopada, tj. upravo za Dan kravate, koji se obilježavao u njegovoj školi. Dan kravate za nas je kravate kao za vas ljude Nova godina. Iako nema jako dugu tradiciju slavljenja, osjećamo se vrlo počašćeno na taj dan. Naš dan!
Puno Vam hvala na ovom razgovoru!
– Ma hvala Vama. Bio mi je osobiti čvor... ovaj, mislim čast!

Eto, to je bio Zoran Kravata.
Do nekog idućeg susreta, srdačan pozdrav!
Lovro Šimek (4.1)

Eva Šustar: Osjećaj prividne važnosti


Ovisnost o lajkovima individualna je stvar. Dolaskom novih generacija koje su već od rane dobi izložene društvenim mrežama povećava se broj zahvaćenih ovom apsurdnom opsesijom.
PODIJELITI SEBE
Teško je opisati uzbuđenje koje osjećamo pri svakoj objavi. S čitavim svijetom odlučili smo podijeliti sebe. Pitamo se hoće li im se svidjeti. Hoće li im se svidjeti toliko da odluče za nas izdvojiti od svog dragocjenog vremena i naglim pritiskom na ekran uljepšati naš dan? S neiščekivanjem „updateamo“, gladni za novosti da se barem nekome sviđamo.

DRUGA RAZINA POZORNICE
Otkud ta patološka potreba za lajkovima? Moguće jest da proizlazi iz primarne ljudske želje za prihvaćanjem u društvu. „Cijeli j svijet pozornica“, rekao bi naš Shakespeare. Društvene su mreže potpuno druga razina pozornice. Zavidne glumačke sposobnosti nisu više nužan uvjet, sada se na mnogo lakši način pretvaramo. Jednostavno kreiramo virtualnu ličnost kao svoju nadograđenu verziju koja nerijetko u velikoj mjeri odstupa od nas samih.
Autorica fotografije: Linda Grlaš
(Na fotografiji: Alberta Radošević, Antonija
Braut, Tina Bakić i Ivan Vrsalović)

EGO
Lajkovi nam pridaju osjećaj prividne važnosti, pružaju nam iluziju da smo se, bar na trenutak, maknuli iz svoje beznačajne kože. Sada govorimo, naravno, o slučajevima kada dosegnemo poželjni broj lajkova. Što kada je brojnost lajkova niža od očekivane? Kako se nositi s tom sramotom i poniženjem? Najednom smo preplavljeni osjećajem bezvrijednosti i samokriticizma. Kako smo uopće mogli pomisliti da imamo nešto vrijedno pokazivanja? Uistinu snažan udarac našem egu.
U BUJICI VIRTUALNIH LIČNOSTI
U svoj toj bujici virtualnih ličnosti ipak postoje pojedinci koji se odupiru struji društvenih mreža. Oni ne osjećaju grižnju savjesti ne podijelivši svaku pojedinost sa svijetom. Uživaju u svojoj, pomalo izumirućoj, privatnosti. Zamislite samo kada biste bili oslobođeni tereta i nagona objave prekrasnog zalaska sunca ili kakvog estetski zadovoljavajućeg obroka! Ovi tajanstveni pojedinci posjeduju taj dar.
TRETMAN ODRASTANJA
Ovisnost o lajkovima individualna je stvar. Dolaskom novih generacija koje su već od rane dobi izložene društvenim mrežama povećava se broj zahvaćenih ovom apsurdnom opsesijom. Nasreću, ovisnost o lajkovima nije kroničan problem. U najvećem broju slučajeva tretman odrastanja pokazao se prilično uspješnim. Upravo se u razdoblju odrastanja učvršćuje naše stvarno ja koje tada sa sebe odbacuje krinku virtualnog. I iako jest ljudski brinuti o mišljenju ostalih, jednoj bi zreloj i formiranoj osobi misli trebale biti zaokupljene važnijim problemima od brojnosti potvrde palčevima ili računalnim miševima. Kliknite lajk ako se slažete.
Eva Šustar (4.5)

Sunday, October 21, 2018

Maturalno putovanje 4.1 razreda – Grčka (razgovor s učenicima)

Autorica fotografije: Ines Brusić (4.1)

Kako bolje doživjeti Grčku nego kroz oči učenika koji su ondje proveli sedam nezaboravnih dana. Da bih vam što realnije prikazala kako je izgledalo naše putovanje te kako biste iz više perspektiva sagledali Atenu i Zakintos, odlučila sam postaviti nekoliko pitanja učenicima svog razreda, 4.1.  Emil Buratović, Martina Matoković, Marko Novak, Stella Vitaljić i Virna Čehić svojim su odgovorima pokazali kako je svatko na svoj drukčiji, ali poseban način proživio maturalno putovanje.
1. Kako ste doživjeli Atenu?
Emil: S obzirom na trenutačno stanje grada ne mogu reći da me Atena nešto osobito oduševila. Ima neke zanimljive povijesne građevine, ali, sve u svemu, nije mi se svidjela.
Martina: Iskreno, razočarala me. Očekivala sam puno više. Znamenitosti su prekrasne, ali grad je jako prljav i opasan. Opasno je sam izaći na ulicu. Prijateljica i ja otišle smo u ljekarnu nedaleko od hotela te nam ni najmanje nije bilo ugodno hodati ulicama. Sve je puno sumnjivih ljudi.
Marko: Atena je odlična destinacija za različite vrste pustolova. Primijetio sam da se, ako niste osoba koja voli samo obići antičke ostatke, možete uputiti u istraživanje mnogobrojnih, unikatnih restorančića i barova. Primjer je konoba Klimataria koja poslužuje tradicionalnu janjetinu.
Stella: Prvo što mi je padalo na pamet kad bi mi netko spomenuo Atenu bila je unikatna ljepota. Tako sam ju zamišljala od petog razreda osnovne škole. Kada sam ju napokon vidjela, nije mi se svidjela. Grad je izrazito prljav, pun drogeraša, smeća... Noću je još gore jer grad zbog mnogobrojne policije ostavlja osjećaj nesigurnosti. Jedino lijepo u Ateni su povijesni ostaci, no mislim da Atena ne može živjeti na staroj slavi.
Virna: Atenu sam doživjela kao ogroman grad. Sam je centar, pun dućana i restorana, veoma sladak, no u manje poznatim ulicama prevladava velik nered i puno smeća, što mi se ne sviđa.
2. Kakav je dojam na vas ostavio Zakintos?
Emil: Meni je osobno bio jako dosadan. Ne mogu naći ništa zanimljivo u vezi tog otoka. Izgrađen je za ljude koji vole partijati bez granica, a ne za ljude poput mene.
Martina: Osim katastrofalnog hotela na početku, sve je bilo odlično. I dalje prljavo, ali ne toliko koliko i Atena. Ima puno mladih turista iz raznih zemalja, ali atmosfera je ugodna. Klubovi su savršeni, a plaža Navagio definitivno nešto što ću pamtiti do kraja života.
Marko: Zakintos je odredište za mlade ljude u potrazi za jeftinom zabavom. Iako se radi o mediteranskom otoku, turizam se svodi na velik izbor lokala među kojima se ističu noćni klubovi. Cijene hrane i pića dosta su niske, a otok prljav.
Stella: Otok mi je lijep, no u istom rangu kao i Atena. Noćni je život okej, no ne sviđaju mi se pijani muškarci koji cijelo vrijeme komentiraju. Grad Zante jako mi se svidio, a plaža Navagio bila je prekrasna.
Virna: Zakintos je na mene ostavio pozitivan dojam iako je također prljav. Mnogo je mladih, veselih ljudi. Izlasci i plaže, ma sve je prekrasno.
3. Kako ste provodili vrijeme navečer?
Emil: U Ateni sam navečer izlazio s grupom u klub, a na Zakintosu sam spavao. Izašao sam prvu večer u pub, no to je bilo to.
Martina: Noći bismo započele druženjem i spremanjem po sobama. Oko 23 sata u pratnji profesora išli bismo u klub gdje su puštali cajke. Iako je to ostalima i profesorima bilo odlično, ja nisam preveliki fan takve muzike, pa bih vrlo brzo otišla u klub sa stranom glazbom. Tamo bismo bili do 6 sati, a zatim bismo išli jesti u McDonald's.
Marko: Većinu sam noći provodio u lokalnim pubovima ili barovima koji odišu nekim drugim vremenima. Primjer je Moriarity bar u Ateni uređen po uzoru na seriju Sherlock. Preporučujem i BeerTime, malu pivnicu u srcu Atene, viktorijanske tematike.
Stella: Navečer sam izlazila van sa svojim prijateljicama. Iako ne volim takvu vrstu zabave, htjela sam biti s vršnjacima i provesti se što sam bolje mogla.  Bilo mi je lijepo promatrati kako se ostali zabavljaju iako mi se muzika koju moji vršnjaci slušaju ne sviđa. Bilo mi je zabavno u svakom slučaju.
Virna: Svaku bi se večer svi učenici okupili ispred hotela i u pratnji profesora uputili prema centru s mnogobrojnim klubovima. Zabavljali smo se plesom, razgovorom i veselili se do kasno u noć.
4. Na koji ste način provodili slobodno vrijeme tijekom dana?
Emil: Držao sam se Marka Novaka jer je on osoba koja mnogo putuje, pa se zna odlično snaći u nepoznatom prostoru.
Martina: Provodila sam ga s prijateljima iz 4.3 i 4.5 razreda. Većinu slobodnog vremena provodili smo odmarajući u hotelu jer nas je partijanje do jutarnjih sati u kombinaciji s razgledavanjem znamenitosti umorilo.
Marko: Često smo, prijatelji i ja, eksperimentirali uputivši se u nepoznato. Improvizirali smo gdje i kako dalje. Cilj nam je bio maknuti se od znamenitosti, od velikog broja turista.
Stella: Bila sam sa svojim prijateljicama. Obilazile smo dućane i ulice Atene. Kupovale smo stvari za sebe, ali i svoje prijatelje i obitelj. Slikavale smo se, uglavnom odmarale  i kupovale suvenire i hranu.
Virna: Provodila sam vrijeme sa svojim prijateljicama iz razreda. Kupovale smo suvenire, ručale skupa i uživale u svakoj sekundi.
5. U kakvom su odnosi bili vrijeme obilaska povijesnih znamenitosti i slobodno vrijeme? Smatrate li da ste vidjeli sve što je bitno, što obilježava Grčku?
Emil: Imam osjećaj da sam vidio sve što Grčka ima za ponuditi. Sve će mi ostati u trajnom sjećanju te su mi se sve znamenitosti svidjele.
Martina: Mislim da je vrijeme utrošeno na razgledavanje bilo sasvim u redu. Prva su tri dana u Ateni bila malo naporna, ali smo zato na Zakintosu imali cijele dane slobodne. Znamenitosti su bile prekrasne iako smo morali mnogo hodati.
Marko: Obilasci znamenitosti bili su iscrpljujući, često smo planinarili po suncu te mi se taj dio putovanja zaista nije svidio. Zato slobodnog vremena nije prifalilo, a vidjeli smo sve što se vidjeti može.
Stella: Dosta smo vremena utrošili na razgledavanje povijesnih znamenitosti i to mi se svidjelo. Meni je osobno drago ako mogu vidjeti spomenike vezane uz mjesto koje posjećujem, no smatram da smo bili u strci sa slobodnim vremenom i vremenom za ručak. To mi se jedino nije svidjelo.
Virna: Jutro bismo odvojili za obilazak poznatih znamenitosti. Smatram da smo vidjeli ono najbitnije od Grčke, a uz to smo imali dovoljno slobodnog vremena za sve što smo htjeli.
6. Koji biste zanimljiv događaj ili anegdotu izdvojili?
Emil: Bilo je jako zabavno putovati uz profesora Žitka. On je konstantno nasmijavao cijeli donji kat autobusa izvodeći gluposti.
Martina: Jedna nezaboravna anegdota za koju mi je drago da se dogodila je dolazak na Zakintos u prvi hotel. Izdaleka je izgledao savršeno, no čim smo ušli, dočekao nas je vlasnik u boksericama. Sobe su izgledale kao logor. Na krevetu smo imali žute i crvene mrlje. Kukaca je bilo posvuda, a ostali su gosti pijani vrludali okolo. Sobe se nisu mogle zaključati. Naravno, mi kao gamovci, digli smo frku i u roku dva sata bili smo smješteni u fantastičnom hotelu.
Marko: Mjesto radnje moje anegdote nalazi se na Zakintosu, kada sam iz dosade unajmio quad kako bih se provozao do lokalnih plaža. Problem se pojavio nedugo nakon što sam napustio Laganas, utvrdio sam da više nemam goriva. Nakon malo paničarenja morao sam se sabrati te sam odgurao quad, zavezao ga za stablo i uputio se do najbliže benzinske crpke. Na moju je žalost bila udaljena tridesetak minuta hoda po suncu. Na kraju je quad upalio te sam se veselo vozio ostatak dana.
Stella: Jedini smiješan trenutak bio je u jednom od noćnih klubova na Zakintosu gdje sam se našalila s jednim od zaštitara. Upitao me u šali bih li ga voljela zamijeniti na radnom mjestu s obzirom na to da sam stajala pored njega i nisam plesala. No kasnije sam uhvatila ritam. Tko zna, možda bih zaradila koji euro da sam prihvatila njegov poziv. Šalim se, naravno.
Virna: Najsmješnije mi je bilo kada bismo iz izlazaka odlazili prema hotelu pa bismo se svi međusobno prebrojavali da vidimo jesmo li svi na broju.
7. Koji dio putovanja vam se najviše svidio i zašto?
Emil: Put brodom natrag, prema Veneciji, jer sam spavao kao klada.
Martina: Plaža Navagio. Sam put do plaže bio je nezaboravan. Plovili smo malim brodom s kojeg je odjekivala glazba. Kapetan je vozio kroz špilje te namjerno ljuljao brod. Bilo je ludo. Plaža je predivna, more tirkizno plavo i toplo. Jednostavno savršeno.
Marko: Najzanimljiviji dio putovanja bili su izlasci u Ateni. Atena je bila prvi pravi predah nakon mnogih sati plovidbe i vožnje autobusom. No i razgovori u autobusu bili su zanimljivi.
Stella: Najviše su mi se svidjeli Delfi. Jako volim povijest, a pogotovo antički dio i biti na tome mjestu je nešto što se ne može opisati. Iako proročice taj dan nije bilo, osjećala sam prisutnost antičke Grčke kroz povijest.
Virna: Najviše su mi se svidjeli dani na Zakintosu. Svi smo se međusobno zbližili i uživali punim plućima. Kupali smo se na jednoj od najljepših plaža svijeta, jeli poznatu grčku hranu i vidjeli kako izgleda život u Grčkoj.
8. Za kraj, mišljenje o maturalnom putovanju. Je li bilo bolje ili gore od očekivanog?
Emil: Ja nisam ni htio ići na maturalno putovanje, ali mi je majka rekla da moram. Nisam bio niti uzbuđen niti me je bilo briga za to putovanje tako da sam išao bez ikakvih očekivanja.
Martina: Krenulo je poprilično loše. Bila sam razočarana Atenom, ali sprijateljili smo se s Marinom, našim dragim vodičem svega nekoliko godina starijim od nas. Izlazio je s nama van, bio razuman i dopuštao da spavamo do podne. Jedina zamjerka je što je sve prebrzo završilo.
Marko: Maturalno putovanje bilo je uspješno. Ispunjeno zabavom i odličnom hranom. Da nešto mogu promijeniti, putovao bih avionom i ostao u Ateni.
Stella: Mislim da je putovanje bilo jako lijepo i da smo se svi odlično zabavili. Da, bilo je nekih neugodnih situacija koje su se mogle izbjeći, no uvijek se tako nešto dogodi. Da imam priliku ponoviti maturalno putovanje, ponovila bih ga. Naučila sam neke nove stvari i zabilježila uspomene fotografirajući.
Virna: Moje mišljenje o maturalnom je stvarno pozitivno. S obzirom na to da smo čuli svakakve anegdote s agencijom koju smo odabrali, bili smo malo prestrašeni i skeptični kako će to sve skupa ispasti, ali na kraju nemam nikakvih zamjerki. Gdje je dobro društvo, tu je i dobra zabava. Mi smo se družili, nismo bili gladni, imali smo krov nad glavom, a bome i više od svega toga.
Nakon što ste pročitali iskustva naših učenika, nadam se da ćete se i vi odvažiti posjetiti Grčku.
Ines Brusić (4.1)

Maturalno putovanje četvrtih razreda – Grčka

Autorica fotografije: Ines Brusić (4.1)

Naše maturalno putovanje počelo je vožnjom autobusom do luke u Veneciji. Nakon autobusa uslijedila je avantura brodom do Grčke. Prva destinacija bili su Delfi, poznati i kao Apolonovo svetište gdje je svećenica Pitija davala dvosmislene odgovore na pitanja posjetitelja. Iako su nam se Delfi svidjeli, veselili smo se večeri i dolasku u hotel u Ateni. Sljedeći je dan bio rezerviran za istraživanje glavnoga grčkog grada. Jutro smo proveli razgledavajući Akropolu i njezin najpoznatiji dio Partenon, a poslijepodne smo iskoristili za šetnju ulicama i isprobavanje tradicionalnih grčkih jela. Zadnji dan boravka u Ateni nastavili smo obilazak antičkih spomenika. Vidjeli smo popularno kazalište u Epidauru i uvjerili se da se na najvišim sjedalima stvarno čuje glas ljudi koji stoje na dnu.   
Dio putovanja kojemu smo se najviše veselili bio je odlazak na otok Zakintos. Prva večer bila je obilježena lošim hotelom u koji smo došli, ali negativno iskustvo bilo je brzo zaboravljeno zahvaljujući premještaju u novi i izlasku u jedan od brojnih klubova po kojima je Zakintos poznat. Još jedno lijepo iskustvo bio je izlet brodom do plaže Navaggio na kojoj smo nekoliko sati proveli uživajući u suncu i izrazito plavom moru.
Unatoč manjim problemima maturalno putovanje odlično je prošlo i imamo puno lijepih uspomena kojih ćemo se još dugo sjećati. 

Jelena Hauser (4.1)

Wednesday, October 17, 2018

Aktivnosti novinarske skupine


Pogledajte fotografije iz Novoga lista. Saznali smo kako nastaju dnevne novine te upoznali poznate riječke novinare i glavnoga urednika.

Što je sljedeće? Naša će novinarska ekipa u Art-kinu uskoro pogledati američki film Novine te popratiti Akciju za 5!








Tuesday, October 9, 2018

Kineski jezik u Šangaju


Šangaj (autorica fotografije: Laura Zelenika, 4.4)
Letizia Viškanić, Ornella Turato, Lisa Mihelec, Laura Zelenika i ja imale smo priliku otići u Kinu, u SUIBE Gubei Campus u Šangaju, na dva tjedna da naučimo kineski jezik i proučimo njihovu kulturu. Kamp je trajao od 21. srpnja do 4. kolovoza i započeo je letom iz Zagreba do Moskve, koji je trajao otprilike tri sata. U Zagrebu smo se upoznale s ostalim sudionicima kampa, koji su došli iz svih krajeva Hrvatske. Stigavši u Moskvu, trebale smo čekati tri sata za let Moskva – Šangaj, koji je trajao osam sati.

Kineska hrana (autorica fotografije:
Laura Zelenika, 4.4)
Kada smo stigli u Šangaj, sreli smo se s volonterima iz Kine, koji su nas odveli u naš smještaj. To je bio studentski dom, gdje smo imali sobe za dvoje, bile su lijepe i imale klimu, što nam je bilo najvažnije jer se u to doba u Kini temperature penju do nekih četrdeset stupnjeva. Volonteri su nam stoga cijelo vrijeme davali vodu, a blizu kampusa nalazila se i mala trgovina. Prvi dan pisali smo inicijalni test kako bi nas mogli smjestiti u određenu grupu ovisno o našem znanju, pa smo nakon toga skoro svaki dan pohađali sat kineskoga jezika. Uz te sate održavale su se i razne radionice (kaligrafija, crtanje, glazba, taiji...), koje su nam organizirali volonteri. Imali smo i dva-tri razgledavanja obližnjih manjih gradova i znamenitosti (Ancient Watertown, Tianzitang, Pearl Tower...). Posebno nam se svidio trodnevni izlet u Suzhou i Zhouzhuang jer smo vidjeli različite muzeje i kineski vrt. Sve je jako brzo prošlo, i da nismo ni primijetili, već je bilo vrijeme da se istim putem vratimo doma. Jedna od stvari koja nam je ostala u sjećanju njihova je specifična i jedinstvena hrana, primjerice bāo zi, što je tradicionalan desert punjen posebnom slatkom vrstom graha, miàn tiáo, što je njihova vrsta tjestenine napravljena od rižina brašna itd.

Osim nas u kampu su bili prisutni ljudi iz brojnih drugih europskih država, poput Češke i Slovenije, te smo imali mogućnost upoznati se s njima i njihovom kulturom. Željela bih isto naglasiti da su nam volonteri bili odlični i uvijek spremni pomoći.  Jako smo sretne što smo imale priliku upoznati i iskusiti drukčiji način življenja u drugom dijelu svijeta i preko raznih zanimljivih događaja i poznanstava poboljšati znanje kineskoga jezika.

Maria Zelenika (4.4)

Monday, September 24, 2018

Lucia Paliska: Štetne posljedice na samopouzdanje – Ovisnost o lajkovima (rad predložen za županijsku razinu LiDraNa 2018.)


Lucia Paliska već je tri godine članica naše novinarske skupine. Prošle je godine napisala rad koji je predložen za županijsku razinu LiDraNa 2018. Njezina je mentorica i nastavnica hrvatskoga jezika Vesna Brala.

ŠTETNE POSLJEDICE NA SAMOPOUZDANJE
OVISNOST O LAJKOVIMA
Na prvi pogled ta želja da se svidimo drugim ljudima i da budemo prihvaćeni zvuči prilično normalno. Međutim, lajkovi nam mogu veoma lako postati najveća briga. Koliko nas mogu usrećiti, toliko nam mogu i srušiti samopouzdanje u sekundi.
 
Barbara Breš, Lucija Grgat i Morena Sirotić (autorica fotografije: Linda Grlaš)
Ovisnost o internetu u današnje je vrijeme pojam koji često čujemo. O njemu se priča u novinama, na televiziji i radiju te slušamo savjete roditelja kako nije pametno provoditi toliko vremena gledajući u ekrane mobitela i računala. Ipak, pri spominjanju ovisnosti o internetu zaboravlja se kako pod taj pojam ne ubrajamo samo neprestano slanje poruka, fotografiranje ili slušanje glazbe. Ovisnost o internetu, također, podrazumijeva prilično ozbiljan problem kojem se još uvijek nije počelo posvećivati dovoljno pažnje: ovisnost o lajkovima.

PROBLEM SAMOPOUZDANJA
Koliko puta dnevno provjerimo na profilima koliko smo lajkova i komentara dobili na zadnjoj slici? Koliko smo se puta osjećali loše jer nismo dobili isti broj lajkova kao i naš najbolji prijatelj ili prijateljica? Koliko smo puta pomislili da je najbolje izbrisati zadnju fotografiju jer nismo dobili nikakve pohvale u komentarima iako smo stajali ispred kamere satima trudeći se ispasti savršeno? Većina ljudi našla se u takvim situacijama. Društvo ih danas prihvaća kao sasvim normalnu stvar, jer normalno je htjeti svidjeti se drugima. Nije čudno biti sretan kada dobijemo pohvale i naravno da ćemo se osjećati dobro kada dobijemo velik broj lajkova. Ali, što kada nesvjesno tom opsesijom o lajkovima uništavamo svoje samopouzdanje?
Na prvi pogled ta želja da se svidimo drugim ljudima i da budemo prihvaćeni zvuči prilično normalno. Međutim, lajkovi nam mogu veoma lako postati najveća briga. Koliko nas mogu usrećiti, toliko nam mogu i srušiti samopouzdanje u sekundi. Svima poznat slučaj: objavimo fotografiju na profilu i idućih nekoliko sati stalno provjeravamo koliko smo lajkova i komentara dobili. Ako ne dobijemo očekivani broj lajkova, razočarani tražimo svaku malu grešku na fotografiji kako bismo pokušali shvatiti u čemu smo pogriješili. Često se prava greška ne nalazi na objavljenoj fotografiji, već u našoj glavi u kojoj nam je usađena veoma netočna misao: koliko lajkova imam, toliko i vrijedim.
STATUSNI SIMBOL
Ono čega nismo svjesni jest da dopuštamo manjku lajkova da nam u glavi stvori, često pogrešnu i negativnu, sliku o sebi. Lajkovi nam postaju toliko bitni da počinjemo graditi mišljenje o sebi samima na temelju njihova broja. U današnje vrijeme na lajkove gledamo kao na statusni simbol. Zbog toga smo često pod pritiskom, misleći kako ćemo biti prihvaćeniji i voljeniji ako imamo što više lajkova na svojim profilima. Ipak, koliko god se trudili činjenica jest da nam nijedan broj lajkova neće biti dovoljno dobar. Uvijek ćemo se uspoređivati s mnogo popularnijim osobama i njihovim brojem lajkova te nikad nećemo biti u potpunosti sretni.
NAJVAŽNIJI LAJK
Zabrinjavajuće je kako se ovom problemu dugo nije pristupalo s dovoljno ozbiljnosti. Bitno je znati da je ovisnost o lajkovima jednako opasna kao i neke druge ovisnosti te može ostaviti štetne posljedice na naše samopouzdanje. Važno je zapamtiti kako našu vrijednost ne mogu niti će ikada moći definirati brojevi na našim društvenim mrežama. Stoga idući put prije nego što se počnemo brinuti što nije u redu s nama jer nismo dobili onoliko lajkova koliko smo zamislili trebali bismo se zapitati: Je li zbilja toliko bitno imati zavidan broj lajkova koje smo dobili od drugih, ako na kraju dana nemamo najvažniji lajk; onaj od nas samih?