Škola je puna nesporazuma. Profesor te ispituje, ti znaš odgovor, ali se nespretno izraziš i sav tvoj trud pada u vodu. Dobiješ ocjenu manje jer je komunikacija negdje pukla; rekao si jedno, a profesor je mislio da govoriš nešto sasvim drugo. Ili krivo razumiješ pitanje i daš potpuno besmislen odgovor koji bi bio savršen da je pitanje bilo ono na koje si ti mislio. Govoriti "ma nee, mislio sam na onaj sonet na prvoj stranici“ sada je uzaludno.
Osim pri usmenom ispitivanju, nesporazumi između učenika i profesora događaju se na hodnicima, pri ulasku u učionicu, pa čak i ispred škole. Razrednici obično govore svojim novim učenicima da se ne guraju na hodnicima, i koliko god se želimo toga pridržavati, činjenica je da je škola malena. A ljudi u njoj ima puno. Nitko se ne voli gužvati po hodnicima, ali je neizbježno. Profesori to vole još manje i jedan od načina da im se u sekundi manje svidiš je da im stojiš na putu. Razrednici upozoravaju: “Napravite prolaz profesorima!“ Normalno da svatko želi biti na njihovoj dobroj strani. Uglavnom i biva tako. Svi se učenici u strahopoštovanju razmaknu u dvije kolone dok profesor nesmetano korača prema vratima.
Ova situacija je nezgodna te vodi do nesporazuma češće nego se možda na prvi pogled čini. Najčešće nastrada neki raspričani nesretnik s nepraktičnom torbom. Zadubljen u razgovor o internetu, televiziji i o tome kako je u školi teško, ne primjećuješ profesora kako prilazi. Odjednom ti se učini da je hodnik nekako, gotovo neznatno, utihnuo. Prijatelji te gurkaju, a tebi nije jasno što se događa. Odjednom te netko nasilno potegne u stranu i ugledaš profesoricu namrgođenog lica kako lupka nogom i gleda na sat, provjeravajući koliko vremena već stojiš ispred nje. Naravno da to nije bilo namjerno. Da si znao da je iza tebe, odavno bi se bio maknuo. U njenim očima to izgleda kao bezobrazluk, pomisliš, i polako se u mislima pozdravljaš s peticom na polugodištu. Sada misli da si neodgojeni čudak, iako si se samo našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Također je poznato da se mnoge riječi na hodnicima izgovaraju u krivo vrijeme. Dok sjediš na jednoj od rijetko raspoređenih drvenih klupica, pričaš s prijateljima i čekaš da dođe profesorica. Nemaš ništa protiv predmeta koji ćeš ubrzo imati. Možda čak i voliš taj predmet.
Zapravo, ne bi ti bilo drago kad bi netko stvorio suprotan dojam. Ali kao i većinu vremena, bole te leđa, iscrpljen si, pospan i, vrlo vjerojatno, gladan. U tom naletu negativnih osjećaja počinješ komentirati kako se dosađuješ u učionici, kako ti je muka od svega i, u ne baš sretnom trenutku, kažeš nešto o profesorici koristeći njen nadimak. Baš po završetku rečenice ju ugledaš kako se probija do vrata. Je li te čula?! Čini ti se da te čudno pogledala, ali ne možeš biti siguran. Prijatelji ti govore kako je sve u redu, kako joj se nisi zamjerio, ali im ne vjeruješ. U njenim si očima sada jedina osoba koja koristi taj nadimak. Možda si čak i osoba koja je izmislila taj nadimak. Sada ćeš se, sigurno, morati više truditi za dobru ocjenu.
Svi mi ponekad volimo crtati i pisati na zadnju stranicu bilježnice. Možda je sat zanimljiv i zapravo slušamo o čemu se govori, ali, pogotovo na zadnjem satu, gimnazijalci su umorna bića. I tako crtkaš nešto, neki stripić potpuno nepovezan s profesorom, satom, ali i školom uopće. Kad je crtkarija gotova, učini ti se baš zgodnom i humorističnom te ju pokažeš prijatelju iz klupe. Potiho se nasmijete i okreneš se kako bi predao bilježnicu osobi iza sebe. Nažalost, oni iza tebe nisu tako diskretni u pokazivanju oduševljenja tvojom crtkarijom i gromoglasno se nasmiju. Profesor te ošto pogleda i vidi kako primaš otvorenu bilježnicu u ruke. Opomene te pred cijelim razredom. Brzo zatvoriš bilježnicu i pokušavaš pratiti nastavu, ali se cijelo vrijeme pitaš je li profesor vidio da je u bilježnici bio nekakav crtež. Ili još gore. Misli li da je to bila neka njegova karikatura ili slično?
Gotovo je. Sigurno misli da se šališ na njegov račun i definitivno će te zamrziti.
Sve je to velika nesretna okolnost. Nikad nikome nisi želio stati na put, još manje koga uvrijediti, ili ostaviti dojam razmaženog, bezobraznog pojedinca. Trudiš se ostaviti dobar dojam, pa zar je sve sada propalo?!
Profesori su većinom bili u školi dulje vrijeme i takve svari im se svaki dan događaju. Sve se čini gore u našim glavama. Svaki nesporazum postaje izvor svađe i mržnje, a svaka nesretna situacija pretvara se u namjerno izazvanu. Ne razbijajmo glavu glupostima, jer što je učinjeno, učinjeno je. Profesorima ništa ne znači to da im je netko slučajno stao na put. Svoj su nadimak sigurno čuli sto puta. Nadalje, ako se često trudiš na satu, ništa im neće značiti to što ponekad crtaš u bilježnicu.
Ali znaj da je lako izbjeći neugodne situacije. Postoji univerzalan savjet, bolji od svih onih psiholoških ili pedagoških. Praktičan je i jasan. Molim te, prije nego što kažeš ili učiniš nešto, a da te to može dovesti u nevolju– pogledaj oko sebe. Jer ti vjerojatno prilazi profesor.
Crtež i tekst: Jelena Malinarić, 3.2