Profesorica kemije Milka Dajak, ovogodišnja dobitnica Županijske nagrade za odgojno-obrazovne djelatnike i jedna od najiskusnijih profesorica naše Gimnazije, marljivo je sudjelovala u pripremama pokusa za Dan škole. Ipak smo joj uspjeli ukrasti nekoliko minuta i postaviti joj poneko pitanje u udobnosti kemijskog praktikuma.
Mi maturanti imamo dosta briga oko odabira fakulteta; kako je izgledalo Vaše školovanje i kako ste odabrali fakultet?
– Nakon dvije godine općegimnazijskog smjera morali smo odabrati smjer za još dvije godine srednjoškolskog obrazovanja i ja sam odabrala biološko-kemijsko-fizički smjer koji su uglavnom pohađali oni koji su namjeravali studirati medicinu. Kada je došlo vrijeme za upis na fakultet, jedine dvije opcije koje su mi se sviđale bile su kemija i psihologija, ali kako nisam imala mogućnosti otići iz Rijeke, izglednija je opcija bila psihologija. Imala sam sreće da se, kao zbog neke više sile, upravo te godine otvorio studij kemije koja mi se jako sviđala još od osnovne škole i tako je pala odluka.
Imate li nekakav hobi ili aktivnost u slobodno vrijeme?
– Već dugo vremena se bavim planinarenjem i to mi je posebno zadovoljstvo. Gotovo svaki vikend provodim u brdima, mogu se pohvaliti da sam u naprednoj A-grupi unatoč tome što već „imam koju godinu“. Jako volim prirodu i rado provodim vrijeme na otvorenom, usput berući ljekovito bilje.
Predmet koji predajete nije baš omiljen među učenicima. Kako ih uspijevate zainteresirati?
– Svjesna sam da dobar dio gradiva učenicima nije zanimljiv i ne znam jesam li uspješna u pokušaju da ih zainteresiram. Jedino što mi preostaje je da nakon što prođem zadani program, organiziram vježbe u kojima učenici sami rade pokuse, za što vjerujem da im je puno zanimljivije i korisnije od demonstracijskih pokusa profesora.
Koji je Vaš recept za održavanje mira u razredu? Preferirate li stroži ili blaži pristup?
– Osobno ne volim strogošću stvarati preveliku distancu od učenika, volim kada se netko našali i kada je ležerna atmosfera, ali također i da se radi. Ključ je u tome da se nađe mjera između ležernosti i autoriteta, što nekad zna biti dosta teško.
Ove godine osvojili ste Županijsku nagradu. Kome se za to možete zahvaliti i kako je raditi s nadarenim učenicima?
– Kao prvo, za tu nagradu mogu se zahvaliti učenicima, natjecateljima na državnoj razini i posebno olimpijcima, Ediju Topiću i Mihaelu Erakoviću te njihovom izuzetnom trudu i talentu. Moj rad s njima bio je samo pomoć na njihovom putu do velikih rezultata.
Jeste li nakon toliko godina rada uspjeli zadržati entuzijazam i volite li svoj posao? Što možete savjetovati mlađim profesorima i onima koji će to tek postati?
– Moram reći da nisam namjeravala raditi u školi, preferirala sam mirnu atmosferu laboratorija i vjerovala sam da kao kemičar imam mogućnosti raditi u nekoj novoj sredini te otići iz Rijeke. Igrom slučaja, još za vrijeme studija dobila sam ponudu za posao u ovoj školi, u kojoj sam bila i učenica i eto, još dandanas sam ovdje. Iako nisam voljela javno nastupanje poput kakvog glumca u kazalištu, s učenicima umjesto publike, s vremenom sam jako zavoljela ovaj posao i drago mi je što se njime bavim. Volim raditi s učenicima, uvijek se nešto događa, i nikad ne znaš što te sutra čeka. Mlađim generacijama bih preporučila da stvore dobar odnos s učenicima i uživaju u dinamičnosti ovoga posla.
Dakle, niste jedni od onih koji jedva čekaju mirovinu?
– Pa, voljela bih u mirovinu jer imam puno želja koje bih voljela ostvariti. Ne namjeravam baš skakati padobranom kao što sam znala zamišljati kada sam bila mlađa, ali voljela bih, na primjer, provesti tjedan dana na Velebitu spavajući u šatorima u divljini i nadam se da ću to možda moći ostvariti već ove godine.
Razgovor vodio: Tomislav Kaurloto, 4.1