Dobar je profesor onaj koji uspije ostvariti konstruktivan odnos s učenicima
 |
| Doktorat, rad na terenu |
Hrvoje Grofelnik uspješan je nastavnik koji se može pohvaliti titulom doktora znanosti, autor je školskih udžbenika iz geografije te jedan od ovogodišnjih dobitnika Županijske nagrade za odgojno-obrazovne djelatnike.
Zašto i kada ste se odlučili za posao nastavnika, i zašto baš geografija?
– U osnovnoj mi je školi razrednik bio profesor geografije i on je ostavio dovoljno upečatljiv trag da sam zavolio geografiju. U srednjoj sam se školi dvoumio, ali na kraju sam shvatio da je geografija jedini predmet koji sam htio i volio učiti. Na početku fakulteta uopće mi se nije svidjelo to da ću najvjerojatnije postati profesor, ali s vremenom sam se pomirio s tim. Nakon fakulteta tražio sam posao izvan učionice, ali takvih je poslova u mojoj struci relativno malo. Čak sam i imao neke ponude, a jedna je od njih bila na Velebitu usred ničega te mi se ta zamisao nikako nije svidjela.
Vrlo ste uspješni u svome poslu, no jeste li se ikada htjeli baviti nečim drugim?
– Tada je odabir pao na geografiju, ali sada da idem birati fakultet, ne znam bi li to bila geografija, najvjerojatnije i ne. Iskreno, profesorski mi se posao sviđa i smatram da mi leži. Ipak, radije bih volio da se na kraju dana mogu okrenuti i vidjeti konkretne materijalne rezultate svoga rada te bi mi bilo draže raditi u prirodi, na otvorenom.
Kakvi ste privatno i kako Vas, po Vašem mišljenju, vide naši učenici?
– Mislim da je velika razlika od prvog do četvrtog razreda jer kako učenici odrastaju, bolje se upoznajemo. Uvijek sam imao korektan odnos s učenicima. Ja se trudim njima biti profesor, mislim da je krivo to što se danas u suvremenom školstvu moji kolege često trude imati prijateljski odnos s učenicima. Moja zadaća nije da se ovdje nekome svidim, nego da nekoga naučim ponešto iz geografije ili, ako okolnosti dopuste, nešto o životu. Naš odnos obično ima boljih i lošijih trenutaka, ali profesorski posao ima često i odgojni dio koji ga čini zahtjevnim i izazovnim.
Što, po Vašem mišljenju, znači biti dobar profesor?
– Smatram da je dobar profesor onaj koji, uz prenošenje znanja, uspije ostvariti konstruktivan odnos s učenicima, ne tretirati ih kao brojeve.
 |
| Hrvoje Grofelnik, jedan od najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika |
Jedan ste od ovogodišnjih dobitnika Županijske nagrade za odgojno-obrazovne djelatnike. Kako biste to prokomentirali?
– Možda će zvučati neskromno, ne želim tako zvučati, ova je nagrada sigurno velika čast, ali isto tako mislim da je to prirodni slijed onoga što se događalo svih ovih godina u mom pedagoškom i znanstvenom radu. Koliko mi je drago što sam dobitnik ove nagrade, toliko je ona i poticaj za rad dalje. Baš zato što sam tijekom primanja ove nagrade razmišljao o tome što i kako dalje, smatram da je nagrada ispunila svoj smisao.
Autor ste školskih udžbenika iz geografije za prvi i četvrti razred. Kako ste se odlučili za pisanje udžbenika? Koliko je to težak posao?
– Još za vrijeme fakulteta priželjkivao sam i nadao se da ću jednoga dana nešto napisati. Kada sam počeo raditi, smatrao sam da je to nešto nemoguće, ali okolnosti su se poklopile i u određenom su me trenutku nazvali i pitali bih li volio pisati, a ja sam pristao. Pristao sam ne znajući koliko je to težak, dugotrajan i mukotrpan posao, poprilično nezahvalan jer će se udžbenički tekst još godinama čitati te na čiji se račun dobiva puno kritika. S obzirom na potrebno vrijeme da bi se napisao i uobličio dobar udžbenik, nisam baš siguran da bih se ponovno upustio u takav posao.
Možete se pohvaliti i titulom doktora znanosti. Što Vas je potaknulo na doktorat?
– Nikad se u životu nisam zadovoljavao onim prvim koracima. Što god radio, pokušavao sam biti što bolji i davati svoj maksimum. Korak koji je uslijedio nakon fakulteta, bio je upis prvo magistarskog, zatim doktorskog studija. Doktorska bi disertacija trebala doprinijeti društvu, ali, nažalost, vrlo se često dogodi, pa tako i u mom slučaju, da ju društvo ne iskoristi. S jedne sam strane vrlo zadovoljan njome, a s druge strane ona još uvijek nije završena. Završena je kao pisano djelo, ali ono što je trebalo slijediti nakon toga, nije se dogodilo. I dalje pišem znanstvene radove, čak i ovih dana, te se nadam da ću jednoga dana doći do pravih ljudi koji će uspjeti nešto od toga ostvariti, na opće dobro, kako ne bi ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Rekao bih i to da bez obzira što je doktorska disertacija znanstveni rad, koji nadilazi potrebe rada u školi, isto tako se pokazala kao izvrstan način praćenja svega novoga u društvu, što mi uvelike pomaže i u svakodnevnoj nastavi.
 |
| S profesorom Žitkom na vrhu Triglava |
Koje su Vaše zanimacije izvan radnoga vremena?
– Imam veliku obitelj, četvero male djece, tako da zanimacije definitivno ne manjka. Uz posao, obitelj i prijatelje tu je još i pisanje te bavljenje znanstvenim radom, a uz sve to ne ostane baš puno slobodnoga vremena. Možda za koju utakmicu i poneko planinarenje.
Novinari: Tina Bakić (1.4) i Franko Ivančić (4.5)