Zahvaljujući Upravnom odjelu za odgoj i obrazovanje Primorsko-goranske županije, brojnim sponzorima te inicijativi profesorice fizike Patricije Nikolaus, uspostavili smo suradnju s najpoznatijim laboratorijem na svijetu – CERN-om. Četrdesetak je učenika, uključujući mene, imalo priliku naučiti nešto o fizici čestica te tome kako izgleda rad u CERN-u. Međunarodni istraživački radni dan srednjoškolaca (International Masterclasses) vodili su Ivica Puljak, Marko Kovač i Toni Šćulac, trojica hrvatskih znanstvenika iz CERN-a.
Program se sastojao od nekoliko sati predavanja. Za sudionike je organiziran obilat i ukusan ručak, nakon kojega je uslijedio praktični rad i vježbe iz fizike čestica pomoću internetske aplikacije koju je pripremio CERN (možete se okušati u rješavanju: https://www.i2u2.org/elab/cms/ispy-webgl/). Vježbama smo naučili koliko cijeli taj posao ovisi o logici i viđanju skrivenih sekvenci u setovima podataka. Makar su predavanja i veći dio radionice izvedeni na hrvatskom jeziku, kada je većina rada završena, pripremili smo se za otvaranje komunikacije s CERN-om na engleskom, gdje sam se uistinu ugodno iznenadio i zabavio. Dok smo komunicirali s CERN-om i ostalim gradovima koji su taj dan sudjelovali na radionici, na mnoga pitanja koja su oni postavljali mi smo već znali odgovore. Naime, naši ugošćeni znanstvenici govorili su i o manje očitim stvarima vezanim uz cijeli dugostojeći znanstveni eksperiment. Pri komunikaciji se Cipar nije pojavio, a kasniji pregled njihovih rezultata preko mreže pokazao je da nisu ni pristupili internetskim resursima.
Imali smo priliku čuti svašta iz CERN-a. Otkrio sam da postoje programi stručnoga usavršavanja, čak i za srednjoškolce, a na slavno pitanje „Što bi se dogodilo kada bi netko gurnuo ruku u LHC?“ primili smo opširan odgovor, koji je uglavnom za svakog znanstvenika/znanstvenicu različit. Njihov je ukratko da, ako se ignorira sve ostalo što bi nas ubilo, poput temperature od 2 kelvina u LHC-u te toga kako bismo uopće stavili ruku ondje, ako bi nam ruka stajala potpuno mirno, ne bismo primijetili koliko je uzak snop protona. No kako nam se ruka ipak cijelo vrijeme mikroskopski kreće, vrlo brzo bila bi odrezana zrakama čestica dovoljne energije za proći kroz kilometre zemlje, koje se inače pri ispuštanju sadržaja reaktora magnetski usporavaju te raspršuju u debeli metalni zid, kako bi se zaustavile.
Bilo je još mnogo zanimljivih stvari i činjenica za čuti i načuti. Svatko tko nije došao, ne zna što propušta. Uistinu mi je drago što sam imao priliku prisustvovati tome događaju te se nadam da će se ponovno održati sljedeće godine.
Noa Jelić Matošević (1.5)