Sve je počelo kada je imala jedanaest godina. Tada je bila djevojčica koju je mama upisala na jahaći kamp s
ciljem da se zabavi. Danas, pet i pol godina kasnije, Martina Matoković,
učenica 2.1 razreda, ponosi se svojim iskustvom i ljubavi prema konjima. Dok su
za neke konji samo životinje, za Martinu su konji hobi i izvor inspiracije.
„Oni su prekrasne životinje. Nema ništa ljepše nego kada se životinja teška gotovo šesto kilograma veseli tvome dolasku i u galopu pređe
cijelu livadu kako bi te pozdravila.‟ Upravo
to je razlog što se i nakon toliko godina provedenih u tom sportu još uvijek
veseli svakom odlasku na trening ili jednostavno odlasku na ranč.
Do sada se okušala u tri različite
discipline, dresuri, enduranceu i preponama. Nakon svih isprobanih disciplina
na kraju se vratila dresuri koja joj se najviše svidjela i u kojoj se najviše
našla. Jahanjem se ne bavi natjecateljski, već samo rekreativno. Ono što je
potiče na daljnje treniranje nisu nagrade koje bi mogla osvojiti, nego
isključivo ljubav prema sportu kojim se bavi. Ipak, sretna je što je tijekom prijašnjih godina imala priliku raditi s
jednim od najboljih dresurnih trenera u ovome dijelu Europe. Naravno, osim trenera koji ju
je podučio mnogim stvarima imala je čast upoznati i predivna lipicanca Tulipana.
O tome koliko je Tulipan posebna životinja najbolje govori činjenica da je
otvorila državno prvenstvo u dresurnom jahanju za osobe s invaliditetom.
Najdraži je konj u Martininu životu upravo njezin vlastiti, kojeg često spominje. Ime mu je Ivo te je s navršene 23
godine u nekoj vrsti takozvane konjske mirovine. Martina i Ivo upoznali su se
prvog dana ranije spomenutog kampa i tada joj se uvukao pod kožu. Njihov je
odnos opisala kao posebnu i veliku ljubav, za koju ne može naći prave riječi.
Bez obzira na relativnu starost Ivo je i dalje vrlo aktivan, puno galopira te
uči nove elemente dresure. O tom se dijelu posla uglavnom brinu vlasnici ranča
na kojem se Ivo nalazi s još tri konja. Martina uživa u jahanju s njim i
biranju različitih boja podsedlica i druge opreme. Sve to zvuči zabavno, ali
briga o konjima može biti prilično naporan posao. Do prije nekoliko godina
Martina je jahala na ranču gdje je bilo čak 27 konja. Kontrola nad tolikim
životinjama nije laka, a uz to ih još treba i nahraniti te počistiti za njima.
Teški se trenutci brzo zaborave, ali stečene
će uspomene Martina još dugo pamtiti, kao i prijatelje koje je upoznala na
ranču, u blatu do koljena. Petra, Nadia, Doris i Natalia sada su osobe bez
kojih ne bi mogla zamisliti život i s kojima će se zasigurno još dugo družiti
jer ih spaja strast prema, barem po njihovu mišljenju, najljepšim
životinjama.
Jelena Hauser (2.1)
