Kućica u šumi s puno djece i pasa – Jelena Lopatić (intervju)

Intervju u školskoj knjižnici

U petak 17. ožujka našu je gimnaziju posjetila bivša učenica Jelena Lopatić. Školu je završila kao učenica 4.4 razreda (općeg smjera), a razrednica joj je bila Magdalena Balić (tada profesorica geografije). Danas se profesionalno bavi glumom te nam je ispričala ponešto o svojem školovanju i glumi općenito.

Kada ste upisivali srednju školu, jeste li imali nekakvu želju ili viziju čime se želite baviti kasnije?

– Pa zapravo i ne. S obzirom na to da sam bila odličan učenik u osnovnoj školi, gimnazija mi je bila super izbor te su mi se, naravno, otvarale brojne mogućnosti. Budući da me matematika stvarno jako zanimala, odlučila sam se za ovu školu, ali zbog njemačkog jezika koji nisam nikad učila ipak sam upisala opći smjer.

 Kako je uopće došlo do toga da ste se počeli baviti glumom?

– Prvu dramsku skupinu upisala sam u prvom srednje, ali zaista samo kao nekakav hobi; i tu se zapravo i rodila ta neka ljubav prema glumi. Kasnije, nakon što sam završila ovu školu, upisala sam Filozofski fakultet u Rijeci, književnost i filozofiju, te sam nakon dvije godine paralelno upisala i Akademiju u Zagrebu. Tada sam ostavila Rijeku te mi je to zapravo bio najveći problem. Bilo mi je teško otići od doma. Zagreb je tad bio bezličan, a Rijeka je imala ono svoje ja.

Volite li više kazališne predstave ili filmove?

Učenici razgovaraju s glumicom

– Svakako više volim kazalište i više se nekako bavim time. Vrlo bih rado više snimala, ali se sve snima u Zagrebu, tako da tamo idemo tek kada dobijemo neku priliku. Općenito, dobra predstava puno me više ispuni od nekog filma. Na filmu je lako i plakati i da me nešto dirne, ali je to sve kratkotrajno, dok kazalište može zaista nadahnuti čovjeka.

Našoj generaciji možda ste najpoznatiji po Žutokljuncu. Kako je zapravo došlo do toga? Kako ste upali u tu priču?

– Pa, zapravo, ne znam, u to vrijeme stalno sam bila po televiziji i trebao im je netko sitan poput mene. Gotovo je sve uvijek išlo u paru s Ronaldom Žlaburom, tako da smo očito svima tako malecki bili fora. Žutokljunac se uvijek prikazivao uživo, tako da se radilo o nekoj mješavini filma i kazališta. Baš je bilo odlično. Općenito volim sve vezano za djecu i mislim da je zaista važno obrazovati ih na takav način.

Budući da se u glumi izmjenjuju brojne emocije i osjećaji, je li česta pojava da se na sceni rađaju prijateljstva?

– Gluma je jako bliska stvar, razmjena je svega i zaista svašta prođete u tom procesu. Od suza i plakanja do nekih nadahnuća, sve to razmjenjujete s kolegama i jednostavno se uvijek dogodi to prijateljstvo ili shvatite da vam netko nikako ne odgovara. To je i jedna od jako lijepih stvari u glumi, zato što nije isključivo poslovna, već se desi i ta bliskost s ekipom.

Imate li neke planove za budućnost ili cilj koji želite ostvariti?

Jelena Lopatić i njezina profesorica hrvatskoga jezika Biljana Valentin-Ban

– Neki poseban cilj nemam. Moja je želja da još snimam i promijenim ambijent. S druge strane, najveća mi je želja da imam kućicu u šumi s puno djece i pasa te neki svoj mir.

Koja bi bila Vaša poruka mladima i što biste poručili za kraj?

Prvo moram pohvaliti svoju profesoricu hrvatskog jezika, profesoricu Valentin-Ban, zbog koje sam i dobila osjećaj da nešto radim zbog sebe, a ne zbog drugih. To i je razlog zašto sam upisala hrvatski jezik, obožavam čitati i dobra me knjiga uvijek odvede u neki novi, poseban svijet. Mladima bih poručila da rade ono što vole jer sve što rade, rade prvenstveno za sebe.

Ana Crnković i Alberta Radošević (3.4)