 |
| Pripreme za natjecanje |
Nakon prekratka sna, možda i nije bio
prekratak, nego se takvim činio nakon gotovo 20 km prohodanih prethodnog dana,
obukli smo majice s bojama tima i krenuli predstavljati naciju. Na putu k
Sveučilištu vozač nam je postavio čudno pitanje, kamo točno idemo, koja je
adresa. Bili smo zbunjeni.
Ipak, došli smo na pravo mjesto. Pred nama je
stajao velebni kompleks, velik gotovo kao i Delnice. Vozač nas je iskrcao
ispred dvorane, prošli smo hodnikom i završili na stražnjem parkingu gdje nas
je čekao robot. Kutija koju smo radosno ugledali i veoma lako prepoznali ležala
je sama u kamionetu. Čuvao ju je Dave iz tima 810. Spustili smo ju. Tada je
uslijedilo drugo neobično pitanje toga jutra: ,,Zar samo to?“ Kao da je očekivao nešto više, kroz glave nam je
prostrujalo: ,,Ta što bi još trebalo tu biti, ovo je robot.“
Kada je robot, još zapakiran, bio na kolicima,
odveli smo ga u dvoranu u kojoj nas je dočekala skupina starijih ljudi
izvanredna raspoloženja. Dave nam je pomogao pripremiti robota za prvu
provjeru.
Ruth, starija gospođa, pregledala ga je i
uputila nas do našega pita.
Pokraj nas bilo je još praznih pitova, no počele su neobične pripreme.
Veliki timovi imali su svoje šatore, bedževe i promotivni materijal. U nekoliko
minuta, koliko smo do tada bili u dvorani, već smo vidjeli više alata nego u
cjelokupnom sastavljanju našeg robota. Otvorili smo vrećicu i izvadili
najosnovniji pribor. Nakon malo namještanja bilo je vrijeme da pozovemo
inspekciju. Ruth je dovela Ricka, pomoćnog inspektora, i krenula je ozbiljna
papirologija i preznojavanje. Jesmo li uistinu ispunili sva pravila? Naravno da
jesmo.
 |
| Velika dvorana |
Dobili smo naljepnicu nakon vaganja, bili smo
najlakši, 890 lbs. Dvorana je velika gotovo kao i naša škola, a postojala je i
druga za trening. Mi smo našeg robota testirali u hladnoj školi i to tek
onoliko vremena koliko je trebalo trajati sučeljavanje.
Iako su rashladni uređaji omogućavali lagan
osvježavajući povjetarac skroz do našega pita, u dvorani je bilo izrazito vruće
i otkazali su nam motori. Nije bilo puno mjesta za manevar i morali smo nešto
smisliti. Otišli smo do stola s rezervnim dijelovima, odakle smo uzeli najveći
mogući ventilator. Montirali smo ga navrat-nanos na jedino prikladno mjesto.
Spojili smo ga u sustav za radio jer je davao taman dovoljno struje i odlučili ostatak vremena iskoristiti za probna sučeljavanja. Nije prošlo dobro kao
što smo očekivali. No većina timova uopće nije dovršila svoga robota, već su radionicu
preselili u dvoranu. Morali smo učiniti još neke manje preinake. U tome su nam
pomogli u machine shopu.
Važno je naglasiti da svi ljudi koji vode
natjecanje i omogućuju ostvarenje tako velikog cilja ne primaju nikakve
nagrade, već sve rade volonterski.
Na razglasu smo čuli vijest koja se ticala
svih timova. Došlo je vrijeme za prijavu. Naša je profesorica otišla s Bornom.
Vratila se iznenađena i začuđena kao i on. Upitali su ih gdje li je ostatak
tima jer nas je samo sedam. Tim iza nas, primjerice, imao je 140 članova.
Odradili smo svoja probna sučeljavanja i
nastavili prema hotelu, gdje nas je čekao odmor za idući dan, koji će za
razliku od ovoga biti napet jer se odvijaju kvalifikacije.
Luka Greblo (3.5)