Kao mladog novinara u usponu dopao me zanimljiv
zadatak: povodom obilježavanja Dana kravate istražiti i napisati nešto o tom
čuvenom modnom detalju.
Umjesto da se zavučem u tamne knjižnice i
skrivene arhive u potrazi za informacijama, odlučio sam sve saznati iz prve
ruke od velikog stručnjaka. A tko se može bolje razumjeti u kravate od same
kravate?
Na moja pitanja odgovarao je Zoran Kravata –
predsjednik Društva kravata avanturista.
 |
| Marko Novak i Emil Buratović (4.1) |
Prije svega, puno Vam hvala što ste se odazvali
pozivu na ovaj razgovor!
Za početak, kako ste?
– Hvala na pitanju, dobro sam. Kako i ne bih
bio kad sam vezan vrlo često od strane simpatičnog vezača, a mi kravate najsretnije smo kad smo vezane oko dobrog vrata. Biti vezan naš je najvažniji posao.
Sve kravate vole biti vezane. Ne postoji lijena kravata.
E, sjajno! Sad bih Vas molio da se vratimo u
prošlost i prisjetimo prvih pojavljivanja kravate u povijesti.
– Kravate se prvi put pojavljuju u sedamnaestom stoljeću.
Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata hrvatski su vojnici nosili oko vrata čvor
nalik današnjoj kravati i tada je to prvi put primijećeno kao interesantan
modni detalj. Prvi su je zamijetili Francuzi; to je bila naša sreća, ipak su
oni vrlo modno osviješten narod, i tako smo, zahvaljujući njima, postale
neizostavni modni detalj svakog muškarca koji drži do sebe. Kasnije smo se,
malo po malo, raširile i ostatkom svijeta.
Imaju li kravate još neki posao osim
vezivanja?
– Kao što sam već rekao, nama kravatama najvažnije je da budemo vezane u dobar i lijep čvor, ali da bi do toga uopće
došlo, prije toga imamo jedan također važan zadatak. Prvo moramo pronaći
vlasnika s kojim ćemo biti zadovoljne. Dakle, na mjestu u kojem će nas
potencijalni budući vlasnik uočiti moramo izgledati jako dobro da izabere baš
nas.
Što kravate ne vole kod svojih vlasnika?
– E, to je jedno stvarno
interesantno pitanje. Kako bih na njega odgovorio, uzet ću za primjer svoje
prijatelje Sinišu Kravatu i Miljenka Kravatu. Nažalost, nisu imali baš sreće s
vlasnicima. Siniša je bio poklon pojedincu koji nikad prije nije nosio kravate.
Da bi kravata bila sretno zavezana, mora biti pravilno zavezana. Jednostavno se
kravata ne može vezati kao vezice cipela, da pitate Sinišu, potvrdio bi da nije
nimalo ugodno. Miljenko je pak imao vlasnika koji bi, kad bi bio van kuće, jeo
nešto i ne bi imao salvetu, nego se obrisao u Miljenka. Jednom mu se čak kava
prolila po jadnom Miljenku. Eto, neke kravate jednostavno nemaju sreće. No,
iskreno govoreći, i Siniša i Miljenko mogu biti sretniji od onih kravata koje
su vječno u nekom ormaru ili na polici, zaboravljene i nikad nošene.
Zato ste Vi rekli da ste zadovoljni svojim
vlasnikom? Možete li mi ga za kraj ovog razgovora predstaviti?
– Radi se o učeniku Gimnazije Andrije Mohorovičića. Već to mi se sviđa jer se
radi o mladoj osobi. Veže me u svakoj svečanijoj prigodi. Jedna od takvih bila
je osamnaestog listopada, tj. upravo za Dan kravate, koji se obilježavao u
njegovoj školi. Dan kravate za nas je kravate kao za vas ljude Nova godina.
Iako nema jako dugu tradiciju slavljenja, osjećamo se vrlo počašćeno na taj
dan. Naš dan!
Puno Vam hvala na ovom razgovoru!
– Ma hvala Vama. Bio mi je osobiti čvor...
ovaj, mislim čast!
Eto, to je bio Zoran Kravata.
Do nekog idućeg susreta, srdačan pozdrav!
Lovro Šimek (4.1)