Skip to main content

Jelena Hauser: Čini li nas novac sretnima? (županijska razina LiDraNa 2019.)

Jelena Hauser ove je godine sudjelovala na županijskoj razini LiDraNa. Riječ je o učenici 4.1 razreda koja je tijekom ove četiri godine izvrsno predstavljala našu novinarsku skupinu. Prošle je godine njezin rad bio predložen za državnu razinu LiDraNa, a sjajno je obavljala i posao novinarke dvije godine na Akciji za pet!

ČINI LI NAS NOVAC SRETNIMA?

KUPOVANJE SREĆE KAO NAČIN ŽIVOTA
Prilikom korištenja fraze „sreća se ne može kupiti“ obično se misli na skupe automobile ili najnovije mobitele. Naučili smo da su to materijalne stvari koje nam brzo dosade. Kada se govori o kupovanju sreće, nitko ne spominje iskustva koja u srcima i sjećanju ostaju zauvijek.

Čini li nas novac sretnima? Naravno da ne. To su nas naučili još u osnovnoj školi, kao i u raznim crtićima, bajkama i pričama. Kažeš li suprotno, to je znak ili lošeg odgoja ili nedostatka istoga. Je li itko uopće razmislio o tom pitanju, zapitao se je li naučeni odgovor zaista pravi? Pogledajmo, za promjenu, drugu stranu.
ISKUSTVA KOJA U SRCIMA I SJEĆANJU OSTAJU ZAUVIJEK
Općepoznato je da su iskustva ono što vrijedi u životu. Iskustva su ono što pamtimo zauvijek, čine nas ispunjenima, usrećuju nas. Iskustva su slaba točka koju promotori raznoraznih događaja vole koristiti kako bi privukli kupce kojima planiraju promijeniti život nabolje. Nebitno je govorimo li o koncertu, festivalu, studiju u stranoj zemlji ili putovanju, sve od navedenog treba platiti. Znači li to da novcem kupujemo sreću? Prilikom korištenja fraze „sreća se ne može kupiti“ obično se misli na skupe automobile ili najnovije mobitele. Naučili smo da su to materijalne stvari koje nam brzo dosade. Kada se govori o kupovanju sreće, nitko ne spominje iskustva koja u srcima i sjećanju ostaju zauvijek. Razlog zbog kojega nas čine sretnijima od posjedovanja nečega jest nemogućnost uspoređivanja. Nikad nećemo biti ljubomorni na prijatelja ili stranca na ulici jer je njegovo iskustvo bolje od našega. Iskustva nikada ne dosade poput automobila, ali su jednokratna. Kada završi, završilo je zauvijek, zbog čega jedva čekamo ponovno otići na koncert tog odličnog pjevača, veselimo se što skorijem povratku na to divno mjesto gdje smo proveli posljednjih tjedan dana. Iskustvima se ne možemo zasititi i to ih čini prilično skupom navikom. Najskuplje je vjerojatno putovanje. Lijepa sjećanja s lijepih destinacija nisu besplatna. Svejedno nas čine tako sretnima, već samo planiranje putovanja uljepša nam dan. Ipak, kada razmišljamo o uspomenama s putovanja, ne razmišljamo o nečemu kupljenom, već proživljenom.
USREĆIVANJE DRUGIH
Još jedan način za trošenje jest sudjelovanje u blagdanskim slavljima. Božićno je vrijeme u današnjem društvu postalo vrijeme kada najviše trošimo. Osjećamo potrebu da smo svima koje poznajemo dužni kupiti nešto na Božić. „Ona će meni sigurno nešto kupiti, moram i ja njoj nešto da me ne bude sram.“ Tako izgleda dobar dio božićne kupnje, ali postoji i onaj drugi dio. Poklone kupujemo i svim osoba do kojih nam je zaista stalo. Prijateljima i članovima obitelji ne poklanjamo nešto iz društvene obveze, nego jer ih želimo usrećiti, a kada su ljudi koje volimo sretni, i mi smo sretni. Jesmo li opet kupili sreću? Potraga za poklonom ne odvija se samo u blagdansko vrijeme, može se odvijati i prije rođendana određene osobe ili na neki običan utorak koji nema značenje. Zašto bismo darivali na običan utorak? Naravno, zato što želimo razveseliti voljenu osobu. Pitanje je pokušavamo li doista time razveseliti voljenu osobu ili želimo razveseliti sebe. Čak je i znanstveno istraživanje pokazalo da nas kupovanje za druge veseli više od kupovanja za nas same. Sretni smo dok biramo savršeni poklon, zatim trošimo, jer naravno da nije problem potrošiti na nekoga koga volimo, i na kraju smo sretni kada vidimo sretno lice osobe kojoj se svidio savršeni poklon.
BAJKE I ŽIVOT
Odgovor na prvo pitanje možda se promijenio, ali i dalje se može reći da bogatstvo nije ekvivalentno sreći. Nešto je ipak sigurno, u kapitalističkom društvu u kakvome živimo novcem se može kupiti barem malo sreće. Njegov potpuni nedostatak čini nas nesretnima jer uvelike otežava svakodnevni život, a čak i malena količina može nas učiniti sretnijima. Manje je bitno je li nam osmijeh izmamljen na koncertu, putovanju ili tijekom kupovanja poklona. Moramo priznati da ono što su nas učile bajke u djetinjstvu ipak nije točno.

Jelena Hauser (4.1)

Popular posts from this blog

Svečana podjela razrednih svjedodžbi maturantima (2024./2025.)

U utorak, 1. srpnja 2025.,   održala se svečana podjela razrednih svjedodžbi našim maturantima. Učenici generacije s ravnateljem Ove smo godine proglasili čak pet učenika/ica generacije. To su Cristina Reš, Krešimir Bravić, Nereo Rundić, Lana Milani i Karlo Ahel. Sportašicom generacije proglašena je učenica Zoa Vivoda. S njima smo razgovarali tijekom ove nastavne godine te možete pročitati sljedeće intervjue:  https://gam-rijeka.blogspot.com/2025/06/odlazak-izvrsne-generacije-maturanata.html i https://gam-rijeka.blogspot.com/2025/02/zoa-vivoda-maturantica-i-taekwondo.html . Sportašica generacije s ravnateljem Nagrađeni su sljedeći učenici: Cristina Reš (4.1), Ernest Podobnik (4.2), Andrej Ažman, Brigita Smoković (4.3), Krešimir Bravić, Nikola Kaštelan, Toni Cecić Karuzić, Nereo Rundić, Lana Trglavčnik, Tea Tirić, Helena Marušić, Ana Injac, Anna Lena Živković, Dora Špiljak, Tomislav Štefanac (4.4) te Karlo Ahel, Lana Milani, Ivan Pađen, Borna Čizmarević i Nino Spinčić (4.5...

Razgovor s nagrađenom nastavnicom Glorijom Mavrinac: „Smatram da je ta nagrada lijepo priznanje, ali to nije srž moga posla.“

„Smatram da je ta nagrada lijepo priznanje, ali to nije srž moga posla.“ U razgovoru s profesoricom hrvatskoga jezika Glorijom Mavrinac saznali smo kako je odlučila postati nastavnica hrvatskoga jezika, tko su joj bili uzori i što je inspirira u njezinu radu. Podijelila je s nama što joj najviše znači u radu s učenicima te koja gradiva najradije predaje. Također, otkrila nam je svoje omiljene knjige i autore, a osvrnula se i na srednjoškolske lektire, kao i na projekt koji bi voljela ostvariti. Dotaknula se svojih najvećih uspjeha s učenicima i kako se osjećala kada je primila nagradu za jednu od najuspješnijih nastavnica u Hrvatskoj. Na kraju, otkrila nam je svoje hobije te podijelila najdražu uspomenu s učenicima koja joj je ostala u sjećanju. Kako ste odlučili postati nastavnica hrvatskoga jezika? Je li to oduvijek bio Vaš san ili se odluka dogodila spontano? – Oduvijek je to bio moj san, ne bih rekla da je ta odluka bila spontana. Moja majka također je nastavnica hrvatskoga j...

Zoa Vivoda: Maturantica i taekwondo ratnica

Balansiranje između  škole i sporta nije lako, ali kada nekoga vodi strast, ništa nije nemoguće. Zoa Vivoda, maturantica Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka, već je gotovo deset godina posvećena borilačkom sportu. Viceprvakinja je Europe, višestruka državna prvakinja i djevojka koja bez problema može prebrojiti sve modrice na tijelu. Saznali smo kako je započela svoju sportsku priču, što je motivira i koji su joj najveći snovi. Kada si počela trenirati i što te privuklo tom sportu? – Počela sam trenirati prije skoro deset godina… Iskreno, ne sjećam se što me točno privuklo, ali očito je upalilo jer sam još uvijek tu! – rekla je kroz smijeh. Sjećaš li se svojega prvog treninga? Kakav je bio osjećaj? – Sjećam se trenutka kada sam prvi put kročila u dvoranu i zastala na ulazu promatrajući kako trening izgleda. Sve je djelovalo pomalo zastrašujuće, ali istovremeno sam osjetila snažnu povezanost i uvjerenje da je upravo to sport koji želim trenirati. (S vremenom strah je nesta...