 |
| Elizaveta Chernova (crtež) |
Kao
da je jučer bilo, svi sretni i veseli, onako mali i još zaigrani krenuli
smo u prvi razred osnovne škole. Dok su neki plakali ne odvajajući se od mama,
drugi su sretno i uzbuđeno hitali u školske klupe. Odrastali smo, zabavljali
se, dijelili iste klupe, učili i postajali bolje i pravednije osobe. Sve smo to
radili zajedno, bili smo jedna cjelina, jedan razred.
Naravno
da nije sve bilo savršeno. Svađali smo se, vikali jedni na druge, ponekad se i
potukli. Bilo je dobrih i loših dana, lakših i težih. Ocjene su nas brinule i
veselile, ispiti prepadali i razočaravali, ali i dokazivali naše sposobnosti i
znanje, naše tehnike i upornost. Bilo je različitih profesora, onih dragih i
onih manje dragih. Dok su nas neki mučili, neki su nam izlazili u susret, neke
smo voljeli, neke malo manje. Nekih smo se bojali, a nekima smo se mogli
povjeriti. Na kraju kada se sve ukupno zbroji, ocjene su samo brojevi,
profesori samo pomoćna pomagala, ali smo mi, učenici, kolege, prijatelji
zapravo sve stvorili. Stvorili smo vječno prijateljstvo i nezaboravne trenutke.
Svi smo bili različiti, svi smo imali različitu osobnost, ali smo se svi
međusobno poštovali, svi smo postali prijatelji.
Od
svih nezaboravnih trenutaka voljela bih izdvojiti jedan koji se na kraju osmog
razreda dogodio. Naime, došao je trenutak izrade našeg razrednog videa i
biranja majica za kraj osnovne škole. Plave, žute, crvene, nikako se nismo
mogli dogovoriti, a ni s natpisom nije bilo bolje. Nakon puno svađa i nemira
odlučili smo se za plave majice s natpisom: „Pamet nam baš nije čista, škola
bez nas nije ista.“ Napokon zadovoljni, mislili smo da je sve riješeno.
Međutim, umjesto slova „a“ u riječi „pamet“ bio je nacrtan mozak. Zbog toga smo
htjeli odustati od majica, bili smo jako razočarani i tužni jer nam je taj
jedan, tada bitan komadić smetao.
A
sada, oni isti koji su plakali, preplašeno stajali uz mame i oni koji su
uzbuđeno hitali u školu, kreću u nešto posve novo, posve drugačije, ali razlika
postoji. Promijenili smo se, postali smo zreliji i odgovorniji te stariji i
mudriji. Nema više šale i igranja. Novi profesori, nove škole, ali i nova
prijateljstva. Spremni smo za nove izazove i nove uspjehe. Sada je vrijeme za
novo poglavlje naših života, razdoblje koje ćemo također pamtiti i čuvati u
lijepom sjećanju. A ona majica, uvijek ću čuvati tu plavu majicu s velikim
„uništenim“ natpisom, čuvat ću je i sjećati se kako smo se zbog sitnica ljutili
te ću se uvijek nasmijati i zahvaliti Bogu kako mi je lijepo i dragocjeno
odrastanje bilo, ali i kakvo će biti. Takav je život, ide naprijed, mijenja se.
Ali prijateljstva, prijateljstva ostaju zauvijek.
Lucija Žeželj (1.4)