 |
| Nastavnici Goran Boneta, Patricija Nikolaus i Petar Jelača |
Svojim nastavnicima često zaboravljamo zahvaliti i
čestitati na trudu koji ulažu u nas te nam pomažu da se oblikujemo u osobe
kakve želimo biti i kakve su ovom svijetu potrebne. Umjesto nas za to se
pobrinulo Ministarstvo znanosti i obrazovanja u Zagrebu, koje je i ove godine
proglasilo najuspješnije odgojno-obrazovne radnike. Na popisu su se našli i naš
nastavnik informatike Goran Boneta te nastavnica fizike Patricija Nikolaus. Ako
ste pomislili da je nagradama ovdje kraj, varate se. Nagrada za jednoga od najuspješnijih
odgojno-obrazovnih djelatnika Primorsko-goranske županije uručena je Petru
Jelači, nastavniku fizike i astronomije. Ovo nije prvi put da se rad naših
nastavnika prepoznaje. Profesorici Nikolaus ovo je već peta nagrada zaredom, godine
2018. dobila je Županijsku nagradu za najuspješnijega odgojno-obrazovnog
djelatnika. Zatim je 2019. godine u Saboru Republike Hrvatske primila godišnju
Nagradu Ivan Filipović za 2018. u području srednjega školstva, što je
najveće priznanje koje se dodjeljuje odgojno-obrazovnim djelatnicima. Otkrila
nam je da je izuzetno ponosna na tu nagradu jer ju „je za nju predložilo
Hrvatsko fizikalno društvo koje je krovna organizacija fizičara u Republici
Hrvatskoj“ te da je to značilo kako se njezin rad „prepoznaje i izvan granica
Primorsko-goranske županije.“ Potom je u školskim godinama 2018./2019. i 2019./2020.
primila Nagradu Ministarstva znanosti i obrazovanja za najuspješnijega
odgojno-obrazovnog radnika. Profesor Jelača iza sebe ima mnogobrojna priznanja,
a ovo mu je prva nagrada ove vrste (ne sumnjamo da će ih biti još mnogo).
Profesor Boneta prošle je godine također dobio nagradu za petsto najboljih
obrazovnih radnika u Republici Hrvatskoj te nagradu za najuspješnije nastavnike
u Primorsko-goranskoj županiji. No, kako su njihove priče započele?
Iako nam se prema izvanrednom
radu naših nastavnika čini da su „od kolijevke“ pred pločom s kredom i crvenom
kemijskom u rukama, vjerovali ili ne, do odluke da postanu nastavnici došli su
ipak nešto kasnije. Profesor Boneta, bivši
GAM-ovac, otkrio nam je da ustvari nije znao da će biti profesor dok je
studirao, no kako mu je otac također bio GAM-ov nastavnik, možemo reći da je mu
je nastavništvo u krvi (to odlično objašnjava kako mu svi ovi uspjesi godinama
polaze za rukom). „Logičan slijed nakon završenoga studija filozofije i
informatike bio je okušati se u školstvu. Igrom slučaja završio sam u PRHG-u na
pripravništvu te se godinu dana nakon toga zaposlio u GAM-u; kako sam stjecao
iskustvo, tako sam postupno shvaćao da mi ova profesija itekako leži“, tumačio
je. Profesor Jelača priznao nam je da je upisao profesorski fakultet, no unatoč
tome tek je u ključnom trenutku (završnoj godini fakulteta) odlučio postati
nastavnik. Motivacija za rad u školstvu bili su mu stručni predmeti za
nastavnički smjer jer je shvatio da se želi baviti edukacijom, iako ona ne mora
biti definirana striktno u obliku školstva, jer uživa u prenošenju znanja i
otkrivanju velikih umova iza skromnih lica u klupama, a omiljene su mu
projektne nastave. Dok su profesori Boneta i Jelača spontano odlučili što je to
čime se žele baviti, profesorica Nikolaus već je od osnovne škole bila uvjerena
da je njezina profesija iz snova arheologija jer voli putovati i istraživačkoga
je duha, ali ne kažu uzaludno da su najbolje odluke one neočekivane, stoga je
krajnja odluka ipak pala na nastavništvo fizike. Fiziku je zavoljela na
fakultetu i u potpunosti joj se posvetila. Danas ne žali ni trenutka, tvrdi da
je „profesija nastavnika najljepši posao na svijetu“ te i dalje smatra da je dobro
izabrala. Prisjetili su se i prvih dana na hodnicima GAM-a te se nasmijali
samima sebi. Profesor Jelača rekao nam je da ga je u početku pratio pozitivan
stres, no s obzirom na to da je prilično komunikativna osoba, nije mu bio
problem „probiti led“ te uspostaviti opuštenu atmosferu sa svojim učenicima, iako
ne poriče da je GAM do danas napredovao i nastavlja napredovati jer ima
mnogobrojne aktivnosti prilagođene svakom učeniku, a smatra i da je njegov rad
iz dana u dan sve kvalitetniji jer se trudi poboljšati, „inače bi posao bio
samo dosadni posao“. S druge strane, profesor Boneta priznao nam je da su
njegovi početci nastavništva bili „prilično krvavi“ jer se našao u potpuno
novom okruženju s i dalje prisutnim mladenačkim navikama tuluma i zabave, stoga
nespavanje i predsati ponedjeljkom nisu bili njegova šalica čaja. No rad s učenicima te uža ekipa kolega koji su
mu prerasli u bliske prijatelje motivirali su ga, pa se rodila njegova ljubav
prema zanimanju koja mu je čak i zasjenila odbojnost prema predsatima. Naravno,
tome je pridonijela svaka nagrada ili riječ pohvale jer, kako kaže, „ipak je
lav u horoskopu“, pa mu komplimenti vrlo prijaju. S druge strane, profesorica
Nikolaus od samoga je početka shvatila da mora zauzeti stav i pokazati
autoritet jer su njezini učenici bili tek nekoliko godina mlađi od nje, stoga
nije htjela da je shvaćaju neozbiljno. U takvoj suradnji izgradila je
profesionalno-opušten odnos sa svojim učenicima kojima je na interaktivne
načine prenijela bogato znanje, a takav način rada i dalje razvija (čini se da
upravo takav najbolje djeluje). Upitali smo ih, da su u srednjoškolskim
klupama, bi li poželjeli profesore poput sebe samih i svi su se složili da teže idealnoj slici svojega profesora, stoga nemaju odmora od rada na sebi, a to
opravdava i silne uspjehe koji ih prate. Što se tiče savjeta koji bi poslali
srednjoškolskom sebi, profesor Boneta poručio je: „Manje se bahati
nastavnicima, nisi najpametniji na svijetu!“, dok je profesor Jelača izrazio
želju za više učenja od onoga u školi i posvećivanje vremena stvarima koje nas
uistinu zanimaju jer za napredak uvijek ima mjesta. Profesorica Nikolaus rekla
nam je da ne bi ništa mijenjala, jer i greške grade čovjeka, a u svojim je
odlukama uvijek imala podršku najbližih. Odala nam je da je nedavno odlučila
upisati doktorat na PMF-u u Splitu iz područja Metodike nastave Fizike, „kako
bi radila na sebi i svojim učenicima pružila još bolje obrazovanje“, stoga joj
želimo velike uspjehe s druge strane nastave, ovoga puta u klupi. U njihovim
savjetima krije se tajna sreće i uspjeha te nam pokušavaju to prenijeti jer,
ipak, nisu nam samo nastavnici, već i odgajatelji. Za sam kraj počastili su nas
svojim anegdotama iz prijašnjega vremena GAM-a sa samih početaka karijera.
Profesor Jelača ispričao nam je da su ga tadašnji nastavnici GAM-a izbacivali
iz nastavničkoga WC-a i zbornice jer su mislili da je učenik koji krade školske
imenike. Jedan mu je razred svaki sat „čestitavao“ rođendan, pa su mu na izletu
u disku pjevali: „Sretan rođendan!“ U tom trenutku cijeli ga je klub ljubio i „čestitavao“
mu rođendan iako mu rođendan nije bio ni blizu. Ne brinite, za pravi su ga
rođendan iznenadili tortom i stvorili uspomene za čitav život. Kada je profesor
Boneta tek krenuo raditi u GAM-u, tadašnji ga je 4.5 ponedjeljkom u 7:15, na
predsatu „maltretirao“ „gangsta“ rapom (možda su mu ipak predsati predstavljali
problem zbog patnje u ušima, a ne zbog nesanice). Još jedna anegdota koju
profesor Boneta čuva u svojem sjećanju jest put kada je došao u školu s mokrim
krugom na stražnjici. S obzirom na to da je vozio stari skuter koji je imao
rupu na sjedištu, a toga je dana kišilo, spužva se natopila kišom. Ušao je u
školu prekrivajući fleku torbom, a predavanje je održao nepomično pričvršćen za
zid i prsima okrenut sam prema učenicima dok se nije osušilo.
Iako profesore gledamo kao predavače ispred ploče i okrutne ocjenjivače ispita, oni su puno više od toga. Svakoga nam dana, bez da smo toga svjesni, ukazuju na lekcije koje nam služe u životu, pri stvaranju međuljudskih odnosa i za gradnju budućnosti. Zahvaljujemo im na tome i na otvorenom razgovoru kojim razbijaju predrasude o „klasičnom poimanju nastavnika“ te im želimo sretan daljnji rad i još mnogobrojne uspjehe!
Lucija Kamber (4.4)