„Ovo
nije stvarno, mi idemo u Ameriku!“ – tek prilikom polijetanja postajem svjestan
toga. To je rečenica koja najbolje opisuje misli koje su, na putovanju na
natjecanje iz robotike u New York, prolazile kroz glavu čitavom timu i meni.
Desetero mladih inovativnih učenika (Mia Vukanović, Anja Peloza, Nika Ćosić, Erik Mikšič, Vanja Srdić, Borna Manestar, Mitja Kirinčić, Robert Palajs, Roko Gulić i ja) te dvoje mentora (Patricija Nikolaus i Goran Boneta), zajedno sa svojim robotom
kojeg su sami izradili i pripremili na težak zadatak, uputili su se na daleko
putovanje na drugi kraj svijeta kako bi tamo stali bok uz bok s nekima od
najboljih tehničkih škola u svijetu, srušili sva očekivanja i, što je
najvažnije, stekli iskustvo i uspomene za cijeli život.
 |
| Robotičari na natjecanju |
Ovakva daleka putovanja obično se planiraju mjesecima, pa i godinama unaprijed, a nama je prošlo tek nešto više od mjesec dana od potvrde putovanja do samog polaska. Putovanje ne bi, naravno, bilo moguće bez brojnih donacija dobrih ljudi koji su nas podržali. Veliku su nam pomoć pružili Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Primorsko-goranska županija. Tijekom toga razdoblja završene su posljednje pripreme za slanje robota, a malo tko doista je bio svjestan kakvo nam se putovanje bliži. Usprkos tomu idućega smo se dana u ranojutarnjim satima uputili prema Veneciji, gdje nas je očekivao direktan let do aerodroma John F. Kennedy u New Yorku. Let je protekao mirno, a dugih osam sati kratilo se gledajući filmove, razgovarajući, jedući i spavajući.
Dolaskom
pred hotel u 51. ulici Manhattana i ulaskom u sobe na 30. katu svi smo ostali
zapanjeni veličinom samoga hotela i okolnih zgrada, koje su dosezale i do
stotinu katova pokazujući svu urbanu raskoš i veličinu ovoga
arhitektonsko-urbanističkog dragulja koji je u potpunosti opravdao titulu
najvećih svjetskih metropola. Večer smo proveli u restoranu brze prehrane, gdje
nam je brzim pregledom cjenika odmah postalo jasno kakav je standard prosječnoga
Amerikanca. Naime, cijene su poprilično visoke, a gosti uopće nisu djelovali
zabrinuto. Štoviše, često su naručivali i duple porcije, koje su bile nekoliko
puta veće od onih u Hrvatskoj.
Prvi
dan počeli smo istraživati znamenitosti. Najprije smo posjetili sportsku
dvoranu Madison Square Garden (gdje se igraju poznate košarkaške i hokejaške
utakmice te održavaju veliki glazbeni koncerti). Snažni pljuskovi i hladan
vjetar putem nisu nam išli u korist. Idućih se dana to potpuno promijenilo te
smo iz zimskih jakni prešli u majice kratkih rukava. To i jest jedna od ljepota
ovoga grada, jer se jednoga dana čovjek može probuditi i ugledati pahulje
snijega, a drugoga žarko sunce.
Sljedećega
jutra za doručak su nas dočekali tradicionalni američki vafli, koji su samo
pojačali našu glad, ali su svejedno pridonijeli upoznavanju američke kulture.
Na programu je bio posjet čuvenom Times Squareu, trgu na čijim pročeljima
zgrada divovski zasloni naglašavaju užurbani tempo tamošnjega života i potrebu
za stalnim konzumerizmom. Svatko je imao priliku kupiti nešto u nekoj trgovini
koja mu se učinila zanimljiva, a ostali su za to vrijeme sjedili u nekom od
mnogobrojnih obližnjih parkova i promatrali taj nevidljivi, a opet prisutan
puls „grada koji nikad ne spava“.
S
obzirom na samu veličinu New Yorka kretanje po Manhattanu bilo je, za divno
čudo, mnogo brže i lakše nego u Rijeci zahvaljujući odlično organiziranoj
podzemnoj željeznici: vlakovi bi kasnili najviše desetak sekundi, stanice su na svakom zavoju i omogućuju
kratka putovanja od samo nekoliko minuta, dovoljna za odredišta. Upravo u
hodnicima metroa bilo je najlakše zapaziti velik broj kultura na jednome
mjestu, koji je prisutan samo u najvećim svjetskim metropolama poput ove, gdje
čovjek, gdje god da se okrene, vidi ljude iz svih krajeva svijeta. Za razliku
od nama bliskih i manjih gradova ovdje je gotovo nemoguće istaknuti se, jer u
tom mnoštvu ljudi i raznih stilova odijevanja zacijelo je netko već upotrijebio
naš modni detalj ili neku odjevnu kombinaciju, tako da nitko posebno i ne
odskače u oku promatrača.
Kao
posebno zanimljiv dio našega boravka u New Yorku valja izdvojiti vožnju
katamaranom po East Riveru, jednoj od dviju rijeka koje opasuju ovaj
poluotok. Tijekom vožnje s broda se
pružao nevjerojatan pogled na siluete divovskih nebodera i poznatih mostova,
poput Brooklyn Bridgea, po kojem smo se kasnije također prošetali. S njega se
pruža pogled prema otoku s Kipom slobode, koji i dalje predstavlja glavnu
asocijaciju na New York, skoro sto i pedeset godina od postavljanja, pored
kojeg smo se također provezli brodom.
Naše
natjecanje iz robotike trajalo je tri dana, a bilo je podijeljeno na vježbu,
kvalifikacije i na sam turnir. Održavalo se u velikoj dvorani, sa stotinama
sjedala i više od 50 timova iz različitih zemalja svijeta, koji su svi
posvećivali veliku pažnju svakom detalju koji je mogao imati utjecaj na učinak
i izvedbu njihova robota. Za vrijeme natjecanja nije bilo vremena za odmor te
su svi članovi tima imali svoje zadatke, od upoznavanja s drugim timovima,
rezerviranja termina inspekcije robota, do podešavanja postavki na samom
robotu. Ove godine robot je odradio svoj zadatak najbolje do sada. Osvojili smo
20. mjesto, koje je u rangu s timovima koji su raspolagali i s nekoliko puta
većim budžetom. Taj je rezultat u nama pobudio velik ponos i sreću, jer smo
znali da je to sve djelo naših ruku.
 |
| Robotičari na natjecanju |
Posljednje
dane proveli smo istražujući poznate gradske građevine i institucije. Posjetili
smo MoMA-u (Muzej moderne umjetnosti), gdje smo imali prilike vidjeti neka od
najvećih likovnih djela, poput Van Goghove
Zvjezdane noći, Monetovih Lopoča, Dalijeve Postojanosti
pamćenja, a bili smo i u Muzeju nacionalne povijesti (National History
museum) te zavirili u zanimljivu zgradu glavnoga kolodvora (Grand Central Terminal).
Kako
to obično biva, putovanje natrag kući prošlo je brže nego za tamo, a let u
noćnim satima pružio je jedinstven pogled na zalazak sunca, zvijezde i zoru s
deset kilometara visine. Među članovima tima konstantno se vodio veseo razgovor
o proživljenim iskustvima i dojmovima, a svi su se složili da je ovo bilo
pomalo nestvarno iskustvo. Zahvaljujući onim pojedincima koji su, svaki za sebe
na drukčiji način, sve trenutke ovjekovječili kamerom, svatko je imao priliku
ponovno proći kroz sve njih i još jednom u sebi pokušati sabrati dojmove i
sačuvati ih za cijeli život.
Matko
Simić (2.1)