Razgovor s nagrađenom nastavnicom Glorijom Mavrinac: „Smatram da je ta nagrada lijepo priznanje, ali to nije srž moga posla.“

„Smatram da je ta nagrada lijepo priznanje, ali to nije srž moga posla.“

U razgovoru s profesoricom hrvatskoga jezika Glorijom Mavrinac saznali smo kako je odlučila postati nastavnica hrvatskoga jezika, tko su joj bili uzori i što je inspirira u njezinu radu. Podijelila je s nama što joj najviše znači u radu s učenicima te koja gradiva najradije predaje. Također, otkrila nam je svoje omiljene knjige i autore, a osvrnula se i na srednjoškolske lektire, kao i na projekt koji bi voljela ostvariti. Dotaknula se svojih najvećih uspjeha s učenicima i kako se osjećala kada je primila nagradu za jednu od najuspješnijih nastavnica u Hrvatskoj. Na kraju, otkrila nam je svoje hobije te podijelila najdražu uspomenu s učenicima koja joj je ostala u sjećanju.

Kako ste odlučili postati nastavnica hrvatskoga jezika? Je li to oduvijek bio Vaš san ili se odluka dogodila spontano?

– Oduvijek je to bio moj san, ne bih rekla da je ta odluka bila spontana. Moja majka također je nastavnica hrvatskoga jezika te me uvijek poticala da mnogo čitam i da se bavim književnošću. Kada sam upisivala prvi razred osnovne škole, morali smo izrecitirati neku pjesmicu. Dok su druga djeca recitirala pjesme poput „Gle malu voćku poslije kiše“, ja sam recitirala sve kitice Poeova „Gavrana“. Tako da sam već vrlo rano znala što želim i tome sam se dodatno posvetila u srednjoj školi, što je kasnije utjecalo i na moj izbor fakulteta.

Jesu li neki Vaši učitelji, nastavnici ili profesori iz školskih dana utjecali na Vas i bili Vam uzor?

Svakako najbolji profesor koji mi je ikada predavao je Dean Durić, profesor na fakultetu i moj današnji mentor na doktoratu. U srednjoj školi osobito su mi bile drage dvije nastavnice koje su obilježile moj nastavnički put. Iznimno sam ih poštovala, a poštujem ih i danas. Prva je nastavnica Tanja Perkić Dizdarević. Jako su mi se svidjeli njezin pravedan način ocjenjivanja, posloženost i pristup učenicima. Osim nje oblikovala me i nastavnica Renata Radan, koja mi je možda najdraža nastavnica koja mi je ikada predavala. Došla je u drugom dijelu mog srednjoškolskog obrazovanja i osvojila me načinom na koji razgovara s učenicima. Također, kao i nastavnicu Tanju Perkić Dizdarević, zanimao ju je svijet učenika – što rade, što vole, što slušaju, čime se bave. To je nešto što i mene danas zanima u radu s učenicima, nikada ih ne promatram samo kao učenike. Mogu reći da sam to od njih naučila, dok sam od profesora Deana Durića usvojila detaljno i precizno predavanje sadržaja.

Što Vas najviše ispunjava u radu s učenicima?

– Ajme, sve. Obožavam raditi s učenicima. Ispunjava me njihov napredak, osobito na jezičnoj razini. Jako dobro vidim kako se njihove jezične norme šire od prvog do četvrtog razreda. Sretna sam kada vidim njihove doživljaje na neko književno djelo. Obožavam njihove rasprave, osobito one u 4.4 koje ponekad moram prekidati kako bih stigla obraditi planirano. Uživam u lektiri, pogotovo kada obrađujemo novije tekstove koji su učenicima zanimljivi. Primjerice, sa sadašnjim 4.5 razredom, kojem više ne predajem, u prvom razredu radila sam Fahrenheit 451. Oni su istraživali tehnološka otkrića koja je Bradbury već tada najavio, poput onih bubica za uho. Nadahnjuje me i jako mi puno znači kada učenici povežu gradivo s nečime što ih zanima.

Koji Vam je najdraži dio nastave Hrvatskoga jezika ili gradivo koje volite predavati?

– Sve u četvrtom razredu, taj mi je razred daleko najdraži. Posebice književnost, ali i jezik. Obožavam predavati avangardu, fonologiju i hrvatsku književnost četvrtog razreda, poput djela Miroslava Krleže.

Mislite li da su današnje generacije zainteresirane za čitanje i književnost? Kako ih potičete da više čitaju?

– Moje iskustvo je da su generacije jako zainteresirane. Primjerice, prošlogodišnji 4.3, čitao je lektiru Kiklop. To je jedna od posljednjih lektira, kada učenici najčešće počnu gubiti motivaciju za nastavu. Osim toga roman je iznimno dugačak i zahtjevan. Isprva sam mislila da će im biti teško pročitati ga, no na kraju su me pozitivno iznenadili. Za obradu te lektire u svom programu morala sam pronaći još dva sata zato jer su učenici toliko raspravljali o knjizi. Svi su je pročitali i bila im je jako zanimljiva. Tako da je moje iskustvo da učenici jesu motivirani za čitanje. Ipak, čujem i upoznata sam s tim da mnogi mladi nisu zainteresirani za knjigu te vjerujem da ću se u radu sigurno susresti i s takvim učenicima, no za sada, u ovih šest godina rada, nisam imala takvo iskustvo.

Koje su Vam omiljene knjige i autori?

– Moj najdraži autor je Gabriel García Márquez, a najdraži roman mi je njegovih „Sto godina samoće“. Volim sva njegova djela. Velika sam ljubiteljica afričke književnosti, time se bavim i u doktoratu. Volim Chimamandu Ngozi Adichie, njezine romane „Amerikana“ i „Purpurni hibiskus“. Trenutno čitam irsku autoricu Sally Rooney, poznatu po romanu „Normalni ljudi“. Ne bih rekla da mi je ona najdraža autorica, ali je izvrsna. Čitam njezin roman „Divni svijete, gdje si“, jako je dobar. Od ostalih knjiga izdvojila bih Nabokovu „Lolitu“, Bulgakovljeva „Majstora i Margaritu“ i „Zvjezdanu knjigu“ Bena Okrija. Te knjige, uz Márquezovih „Sto godina samoće“, trenutno mi stoje pokraj kreveta.

S kolegicom Helgom Dukarić Dangubić na dodjeli priznanja

Koje su po Vašem mišljenju najbolje lektire u srednjoj školi? Postoji li neka knjiga za koju mislite da bi trebala biti uvrštena u popis lektira ili, pak, neka koju biste izbacili s popisa? Smatrate li da bi se neke knjige trebale čitati prije ili kasnije nego što se zapravo čitaju kako bi bile primjerenije dobi učenika?

– Izvrsno pitanje, ali i vrlo složeno pitanje. Nastavnici imaju mogućnost sami birati neka djela za cjelovito čitanje koja smatraju važnima. Primjerice, moji su učenici čitali „Tisuću žarkih sunaca“ i to im se jako svidjelo. Smatram da je taj roman iznimno važan, zato sam ga i uvrstila u svoju lektiru. Moji učenici osobito vole roman „Zločin i kazna“, koji se čita u trećem razredu. To su lektire koje najlakše obradim s učenicima zato što su im jako zanimljive. Slično je i s „Preobražajem“ u četvrtom razredu, kao i s djelima poput „Stranca“ i „Gospode Glembajevih“. Ta su djela jednostavnija za obraditi jer učenici pokazuju veliki stupanj interesa za njih. S druge strane, imam iskustvo da je „Novela od Stanca“ učenicima drugih razreda poprilično zahtjevna. Smatram da je starija hrvatska književnost učenicima općenito teška pa kad bi se mene pitalo, takva bih djela stavila u kasnije razrede. Primjerice, „Dubravka“ je u trećem razredu i mislim da je tada učenici bolje razumiju nego što bi to bio slučaj u prvom i drugom razredu. Zbog toga mislim da bi djela starije književnosti, poput „Novele od Stanca“, trebala biti u trećem ili četvrtom razredu.

Imate li neke projekte koje biste voljeli provesti s učenicima u sklopu nastave Hrvatskoga jezika?

– Imam, upravo smo prijavili jedan projekt Ministarstvu pa ćemo vidjeti hoće li proći. Ideja je da učenici turistički brendiraju gradove pomoću književnih tekstova. Taj sam projekt radila s kolegicom Majom Šokač iz Gimnazije Karlovac, koja je inače jedna od mojih najdražih prijateljica i kolegica. Jako puno surađujemo među školama i ovim putem htjela bih je pozdraviti. U sklopu projekta učenici Gimnazije Karlovac i Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka pomoću književnih tekstova brendiraju grad. Primjerice, na području Krka brendirali bi srednjovjekovnu hrvatsku književnost, poput Bašćanske ploče. Zatim planiram u školu dovesti turističke vodiče koji bi im objasnili kako se grad može brendirati pomoću književnosti. Učenici bi potom izrađivali letke koje bismo, možda, ponudili nekoj turističkoj zajednici. Na Grobniku bi tema bili Frankopani i njihovi tekstovi, poput „Putnog tovaruša“ Ane Katarine Zrinski. Eto, to je trenutno projekt koji bih voljela ostvariti.

Možete li podijeliti neke od najvećih uspjeha koje ste postigli s učenicima?

– Moj je najveći uspjeh kada mi učenici sami kažu da im je nešto što nisu smatrali zanimljivim postalo zanimljivo. Nadalje, prošle je godine velik broj maturanata pao Hrvatski jezik na državnoj maturi. U cijeloj Hrvatskoj postotak je bio, čini mi se, oko 23%, što je velik broj. Ja sam prošle godine imala tri maturantska razreda – jedan u ovoj školi i dva u Medicinskoj školi. Većina učenika kojima sam predavala tijekom sve četiri godine dobila je uglavnom četvorke i petice uz možda nekoliko trojki. To mi je bio veliki uspjeh. Kada govorimo o uspjesima za koje te netko „okruni“, recimo, moja učenica Ana Injac osvojila je drugo mjesto na državnom Natjecanju iz hrvatskoga jezika. Ana je vrsni jezičar i to je njezin uspjeh, a ja sam joj samo bila mentorica i podrška na tom putu, ali to bih navela kao značajan uspjeh. Doista uživam raditi s njom i s ostalim natjecateljima. Također, na natjecanju „Čitanjem do zvijezda“ prošle godine, u Čakovcu, naši su učenici ostvarili vrlo dobar rezultat.

Kako ste se osjećali kada ste primili nagradu za jednu od najuspješnijih nastavnica u Hrvatskoj? Što mislite da Vas je istaknulo i donijelo Vam ovu prestižnu nagradu?

– Bilo mi je drago primiti tu nagradu. Nastavnici koji je dobivaju biraju se na temelju određenih kriterija, primjerice, sudjelovanja u različitim projektima, objavljivanju radova, izlaganju na određenim konferencijama te učeničkim uspjesima na natjecanjima. Mislim da je dobro što takva nagrada postoji jer upućuje na to da je nastavnik voljan raditi izvan same nastave i rada u učionici. Smatram da je ta nagrada lijepo priznanje, ali to nije srž moga posla. Dakle, srž moga posla jest ono što radim s učenicima u učionici.

Koji su vaši interesi i hobiji izvan nastave? Čime biste se bavili da niste nastavnica hrvatskoga jezika?

– Gibonni ima stih: „Da nisam ovo, ja bih bio biljka”. Ja stvarno ne znam čime bih se bavila da nisam nastavnica hrvatskoga jezika jer me ništa drugo ne bi toliko usrećivalo. Morala bih jako puno razmišljati o tome čime bih se bavila, ali možda bih bila novinarka. Što se tiče hobija, imam ih jako puno i svi me usrećuju. Volim čitati, doduše to mi je vezano uz struku. Jako puno planinarim. Velika sam ljubiteljica putovanja, to bih izdvojila kao svoj najdraži hobi. Također, volim trčati, klizati i šetati sa svojim psom koji se zove Boja. Rado idem na kvizove – nisam još prava „kvizašica“, ali polako učim o kvizovima i to me usrećuje.

Što biste poručili onima koji razmišljaju o tome da postanu nastavnici?

– Zvuči možda kao floskula, ali biti nastavnik doista je poziv – to moraš voljeti da bi radio. Svima je jasno da nitko od nas nije odabrao ovo zanimanje radi novaca jer nije riječ o visokoprofitabilnom zanimanju. Kako bi se bavio ovime, zaista to moraš voljeti, a još važnije, moraš voljeti djecu i rad s njima. U radu s djecom ključno je da u svakome od njih vidiš potencijal.

I za kraj, imate li neku anegdotu ili posebnu zgodu s učenicima koja Vam je ostala u sjećanju?

– Imam ih jako puno, gotovo svaki sat u 4.4 jako se dobro nasmijemo, vjerujem da bi se oni sjetili neke konkretne anegdote. Također, maturalac s mojim razredom posebno mi je ostao u sjećanju. Bilo nam je jako lijepo i cijelo to putovanje bilo je prepuno trenutaka koje ću dugo pamtiti.

 

Razgovarala: Una Mastrović (2.4)