Helga
Dukarić Dangubić, nastavnica glazbene umjetnosti, ovogodišnja je dobitnica
Županijske nagrade za najuspješnije odgojno-obrazovne djelatnike te državne
nagrade Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. S njom smo razgovarali o priznanjima te njezinu
privatnome i nastavničkom dijelu života.
Za
početak, kojim biste se riječima ukratko predstavili?
–
Dobronamjerna, altruist, volim glazbu, prirodu i životinje, ustrajna.
Što
Vas je motiviralo da izaberete poziv nastavnice? Jeste li prije toga imali
drugih afiniteta i biste li danas iznova izabrali ovaj poziv?
– Uvijek
sam voljela umjetnost, ne samo glazbenu nego i likovnu umjetnost. Zanimalo me i
pravo, jer sam osjetljiva na nepravdu u svijetu. Zanimala me i veterina. I na
kraju sam sve odvagala i odlučila se za glazbu koja me prati cijeli život. Kad sam
upisivala glazbenu akademiju, uopće nisam razmišljala da ću danas-sutra postati
profesor. Jednostavno me vodila ljubav prema glazbi. To se desilo nekako sasvim
spontano.
Možete
li nam reći zašto smatrate da je glazbena umjetnost važna u osobnom razvoju
učenika?
– Glazbena
umjetnost kao i svaka druga umjetnost vrlo je važna u razvoju čovjeka. Znamo da
su se ljudi od prapovijesti izražavali glazbom, pjevali su. Izražavali su se i
crtajući po špiljama. Na te načine iskazivali su neku svoju emociju,
zajedništvo, potrebu za kreativnim izražavanjem. Kad su ljudi u zajedništvu,
kad se druže putem glazbe, to ima jako puno benefita za ljudsko tijelo. Već su
stari Grci znali da se glazbom može liječiti, što je danas i znanost dokazala.
Primjerice, slušanjem glazbe možemo regulirati krvni tlak.
Radili ste u osnovnim i srednjim školama. Koja je osnovna razlika u pristupu poučavanja glazbene umjetnosti učenika nižih i viših razreda?
– U
principu, nema neke velike razlike. Naravno da djeca u nižim razredima imaju
drugačiju percepciju i nemaju toliko razvijenu logiku, pa ne mogu shvatiti sve
pojmove na razini gimnazijalaca. Jednostavno, potrebno je prilagoditi pristup.
Ali taj dobar osjećaj koji je posljedica bavljenjem glazbom, ljubav prema glazbi, zajedništvo, to je u
principu kod svih isto. Generalno ljudi vole glazbu bilo da ju vole samo
slušati ili/i se glazbom aktivno bave
kroz pjevanje, ples ili sviranje.
Kad
govorimo o glazbi i kreativnosti, uočavate li neke bitne promjene među
učenicima nekad i danas?
– Nekih
bitnih promjena u principu nema. Uočavam jedino da su učenici opterećeni
brojnim dodatnim aktivnostima, žele iskušati više aktivnosti i tu sada treba
jako dobro balansirati. Zadovoljiti sve školske obveze, neke druge interese i
steći znanja i vještine iz drugih
područja dosta je zahtjevno s obzirom na to da na raspolaganju imamo samo 24
sata.
Mi
smo na satu mogli svjedočiti Vašem prekrasnom sviranju klavira. Pored klavira
svirate li neki drugi instrument?
– Da.
Uz akademiju klavirski i teoretsko-pedagoški odjel završila sam i osnovnu
glazbenu školu za harmoniku, pa sviram i harmoniku. Vladam gitarom, iako ne baš
nešto pretjerano, ali znam svirati akorde, mogu pratiti određenu pjesmu.
Naravno, sviram i ono što se svira u osnovnoj školi, blok flauta, melodike
itd., imala sam i orkestrić blok flauta i melodike.
Koja
Vam je najdraža vrsta glazbe? Ima li neka vrsta glazbe koju ne volite?
– U
principu ne mogu reći da imam neku vrste glazbe koja mi je najdraža.
Definitivno mogu reći da preferiram klasiku. Volim sve poslušati, neovisno je li to pop-glazba, rock-glazba, dakle, nešto što spada u popularnu
glazbu, dobar jazz, techno. Doista mi je svejedno, ako je glazba
u svojoj strukturi dobra, ja ću je poslušati. Naravno, ono što slušam, ovisi i
o nekom mom trenutnom raspoloženju jer ovisno o raspoloženju slušaš različitu
vrste glazbe. A koju glazbu ne volim? Ne volim ove današnje narodnjake. To nema
veze s tradicijskom glazbom. Tradicijsku glazbu jako volim i cijenim, dapače, i
hrvatsku i svjetsku, ali narodnjake ne volim.
Možemo
li onda pretpostaviti da nemate ni najdražeg glazbenika ili ipak imate?
– Ima
ih više. Jako volim Wagnera, ali on je dosta zahtjevan skladatelj koji se ne
može uvijek slušati u svojoj punini. Volim Brahmsa, Mozarta, Bacha, Debussya.
To su bezvremenski skladatelji.
Nekog
modernog? Koga volite slušati?
– Grupu
Queen, ona je bezvremenska. Obožavam i Bon Jovija. Što se tiče vokala,
istaknula bih Georgea Michaela (žao mi je što nisam bila na njegovu live
koncertu), Aretha Franklin, što se tiče jazza.
Ima puno izvođača koji su se doista istaknuli i koji su sjajni.
Već
ste nam nešto rekli o svojem mišljenju o narodnjacima. No, ipak, što mislite o
novim trendovima preferirane glazbe među mladima?
– O
ukusima se ne raspravlja. Možemo ulaziti u to je li ta glazba po nekim kriterijima kvalitetna ili
nije i hoće li zaživjeti ili neće? Po meni, takva glazba neće zaživjeti. Neće
biti neki evergreen poput Beatlesa, čija se glazba sluša kroz više
generacija. Međutim, ako je uloga glazbe u našem životu da veseli ljude, onda
nemam ništa protiv, ali volim učenike upoznati, ako me pitaju, da ta glazba
nema neku vrijednost i kvalitetu. To je isto kao hoćete li sami sebi
preporučiti da svaki dan jedete u McDonald'su, doručak, ručak i večeru.
Najvjerojatnije nećete jer znate da takva hrana baš i nije zdrava, ali nam je
svima ponekad gušt i možda ćemo njome zadovoljiti neku trenutnu potrebu.
Koje
ste nagrade u dosadašnjem radu osvojili, što Vam te nagrade znače i biste li
neku od tih nagrada posebno izdvojili?
– Nemam u principu neku nagradu koju bih posebno izdvojila. U ovoj školi vodim Združeni zbor Prve riječke hrvatske gimnazije i Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka. Zbor je nastao prije negoli je nastala Gimnazija Andrije Mohorovičića Rijeka. Naime, nekoć je to bila jedna gimnazija koja je radila u dvije smjene. Zvala se Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi. Nakon što su se podijelile u dvije gimnazije, dogovor je bio da ostane jedinstveni zbor koji će povezivati te dvije škole. Zbor je od prvog dana uspješan. Sudjelujemo na natjecanjima. Ovo je već treća godina otkako smo išli na državna natjecanja. U Varaždinu smo osvojili srebrne nagrade, vrlo smo se visoko pozicionirali na državnoj razini. Bili smo na dva međunarodna natjecanja na kojima smo osvojili srebrne nagrade. Prošle godine sudjelovali smo i na jednom međunarodnom festivalu We Are Singing Adriatic na kojem smo bili jedini predstavnici iz Hrvatske. To je što se tiče našeg zbora. Radimo i na eTwinning projektima za koje smo osvojili državne i europske nagrade. Pored ovoga vodim i svoj zbor koji sam osnovala prije deset godina. To je Mješoviti pjevački zbor „Rijeka-Sempre Allegro”. Od prvog dana zbor sudjeluje na brojim natjecnjima na kojima osvaja zlatna i srebrna odličja. Možda bih od svih tih nagrada izdvojila jednu osvojenu s jednim mojim bivšim zborom s kojim sam išla na svjetsko natjecanje u Barcelonu. Na tom natjecanju bilo je preko 70 različitih zemalja sudionica, a broj zborova ni ne znam jer ih je bilo jako puno. Ondje smo osvojili zlato.
Vidim
da je Vama uistinu stalno zabavno. Biste li mogli izdvojiti najdraži poslovni
trenutak?
– Ne
znam, jednostavno, nisu mi bitne nagrade. Nagrada je samo točka na i,
šlag na kraju. Lijepo je kad dobiješ neku nagradu kao što su to bile županijska
i državna nagrada za najuspješnije profesore. To je lijepa potvrda. Ono što
mene ispunjava i raduje sam je taj proces. Iza nagrada je puno rada i priprema.
Veseli me kad kroz taj rad postigneš zajedništvo, jednu homogenu grupu koja
vrijedno radi i gleda u istom smjeru. Naš zbor od prvog tjedna vrijedno radi i
priprema program želi li stići pripremiti se za jedno državno natjecanje ili
bilo koje drugo. Kad znaš koliko si uložio truda u to i kad to na kraju dobro
zazvuči, to ti je nagrada. A još kad ovako dođe nešto povrh toga, onda je to
lijep osjećaj. Isto je kada radimo projekte u razredu. Dobar je osjećaj znati
da si povezao ljude u zajedničkoj aktivnosti, a ako to na kraju rezultira i
nagradom, osjećaj je neprocjenjiv.
Imate li koji životni moto?
– Imam
ih puno. Jedan od mota koji volim i učenicima ponoviti jest „da ne činiš
drugome ono što ne bi volio da tebi drugi čine.“ Svijet bi bio puno sretnije
mjesto kad bi svi ljudi o tome promišljali. Nietzsche je rekao: „Bez glazbe
život bi bio pogreška.“ I to mi je lijepa izreka. Ima ih još. Vezane su uz
glazbu i životne vrijednosti.
I
za sam kraj, imate li kakvu poruku za one koji možda razmišljaju o pozivu
učitelja ili nastavnika?
– Ovo
je specifičan posao koji zapravo nije posao. Ovo je poziv. To moraš voljeti.
Moraš voljeti mlade ljude i voljeti to što poučavaš. Ako zadovoljiš ta dva
kriterija, onda smatram da možeš biti uspješan učitelj. Ovo je jedna stalna
mijena i moraš se znati tome prilagoditi, biti u tijeku s vremenom, biti u tijeku
s novim tehnologijama jer se inače ne možeš uklopiti u današnji suvremeni
svijet i način poučavanja. Moraš poznavati ono s čime su mladi ljudi okruženi i
što je njima bitno. Ako nisi spreman učiti, jer nitko nije sve naučio, a ovaj
posao zahtijeva stalno učenje i zahtijeva biti u tome, onda to nije posao za
vas. Ako mislite da ovaj posao traje osam sati, varate se. On traje puno duže.
Samo je u percepciji javnosti to drugačije. Velik dio posla odrađuje se kod kuće,
pogotovo ako ste još i razrednik. Osnova je da ovaj posao treba voljeti, da
treba voljeti mlade i htjeti im usaditi sjeme, zrno, za koje se nadamo da će iz
njega nešto izrasti. Jako sam ponosna jer ima više učenika kojima sam bila uzor
i koji su krenuli u glazbene škole na moj poticaj i danas su profesori glazbe i
cijenjeni solo pjevači.
Zahvaljujem
profesorici Helgi Dukarić Dangubić. Njezin primjer putokaz je svima nama da u
životu biramo raditi ono što volimo. Tada ćemo i mi moći poput nje zračiti
entuzijazmom. I da, nemojte zaboraviti jedan od njezinih životnih mota: „Bez
glazbe život bi bio pogreška.“ Zato pjevajte, svirajte, slušajte glazbu koju
god volite, potičite zajedništvo i širite dobre vibracije.
Razgovarala: Iva Barbalić, 2.4