Razgovor s opernom divom Olgom Šober

Nakon susreta s učenicima gospođa Šober ljubazno je pristala odgovoriti na nekoliko pitanja o svojoj karijeri i ljubavi prema operi. U kratkom intervjuu ispričala nam je kako su izgledali njezini glazbeni počeci i što je najviše ispunjava u pozivu operne pjevačice. Otkrila nam je koje su joj uloge najdraže te tko je njezin najveći uzor. Za kraj podijelila je savjet svima koji sanjaju o opernoj karijeri.

Razgovor s opernom divom

Kako se rodila Vaša ljubav prema operi i kada ste shvatili da je to poziv kojem se želite posvetiti?

– Moram priznati da nisam uopće razmišljala o operi. Kada sam imala deset godina, sestra i ja pjevale smo u dječjem radijskom zboru u rodnom Sarajevu i tako je sve krenulo. S 15 godina odlučila sam upisati glazbenu školu. Primili su me na pjevanje, ali tada nisam kanila postati operna pjevačica. Kanila sam postati nastavnica glazbene kulture jer sam bila jako zaljubljena u svog profesora glazbenog u osnovnoj školi. Jedan profesor u glazbenoj školi predložio mi je da krenem na pjevački odsjek. U početku sam oklijevala jer nisam vjerovala da je to za mene, no profesor je bio ustrajan i naposljetku me ipak uspio nagovoriti da se okušam u tome. Imali smo jedan interni sat na kojem sam otpjevala „Sebben, crudele“, staroga majstora Antonija Caldare. Nakon moje izvedbe uslijedio je veliki aplauz, koji me na trenutak uplašio jer nisam očekivala tako pozitivnu reakciju. U to vrijeme još uopće nisam razmišljala o pjevanju kao o budućoj karijeri. Uskoro je došlo i prvo natjecanje na kojem sam osvojila drugu nagradu. Imala sam 16 ili 17 godina i otpjevala sam ariju „Cio-Cio-San“. U završnom razredu srednje škole upoznala sam profesoricu koja mi je rekla da me vidi u Zagrebu. Otišla sam u Zagreb polagati audiciju i nisam se više vraćala u rodno Sarajevo. Tada se počela razvijati moja ljubav prema pjevanju. Započela sam pjevajući sevdalinke dok bi moj tata svirao harmoniku, obožavala sam te trenutke. On je imao sastav, zajedno sa svoja dva brata s kojima je svirao na plesnjacima, a ja bih im se često pridružila i zapjevala. Pjevala sam sve od zabavnjaka do narodnjaka, ali opera je tada za mene bila potpuna nepoznanica.

Cvijeće za gošću

Što Vam je u pozivu operne pjevačice najljepše, a što najzahtjevnije?

– Za mene je najljepše pjevati, osjetiti scenu i svjetla reflektora te publiku koja prepoznaje i cijeni moj nastup u koji sam uložila mnogo truda i rada. Pjevanje nije jednostavno, ono je vrlo kompleksan medij kojemu se treba u potpunosti posvetiti. Ja sam se školovala 15 godina prije nego sam prvi put stala na scenu. Jako je zahtjevno i svaka uloga donosi neki novi izazov. Svaka uloga je zahtjevna za sebe jer se razlikuju po stilovima i jezicima te svaka traži poseban pristup. Tako da, ono najljepše za mene bila su svjetla reflektora i scena. Mislila sam da neću nikada doći na scenu – gledala sam je kao nešto uzvišeno, gotovo božansko. Ipak, dospjela sam na scenu i jednostavno se tamo pronašla. Iako više ne nastupam na opernoj sceni, bavim se pedagogijom, koncertiram i, naravno, svakodnevno vježbam pjevanje. To je kontinuirani rad koji traje cijeli život. Glazbeni put koji nikada ne prestaje.

Vježbe sa zborom

Tijekom svoje karijere imali ste niz uspješnih nastupa. Postoji li neki koji Vam je posebno ostao u srcu?

– Svakako postoje nastupi koji su mi posebno prirasli srcu. Tijekom karijere imala sam mnoštvo koncertnih nastupa s orkestrima, filharmonijom i simfonijskim orkestrima, a najviše, naravno, u opernim predstavama. Teško je izabrati najdražu, ali ipak mislim da je Violetta Valéry u „La traviati“ moja kapitalna rola, i prema ocjenama publike i prema kritici. Iako sam zapravo više nagrada dobila za Gildu u „Rigolettu“, Violetta mi je i danas najbliža srcu. Uvijek kažem da je to moja Biblija. Partitura „La traviate“ stoji mi na klaviru i svaki dan prođem barem jedan ulomak iz te predstave.

Koji su Vaši najveći uzori na opernoj sceni?

– Moj apsolutni uzor je Maria Callas. Ta pjevačica za mene je doista čudo. Operom se počela baviti vrlo rano, sa samo 16 godina. Redovito kroz medije pratim njezine snimke i nastupe – ona je fenomen i moj najveći uzor. Dandanas je slušam i pokušavam shvatiti što se događa u njenom tijelu da postiže takvu glasovnu, tehničku i interpretacijsku perfekciju. Razmišljam, može li jedno ljudsko biće uopće proizvesti takav zvuk, takvu emociju? Ona je doista to uspijevala u svojih 30 godina karijere, što i nije tako dugo vremensko razdoblje. No, u tih 30 godina, nije bilo uloge u kojoj se nije okušala. Pjevala je sve od koloraturnih, lirskih i dramskih fahova, poput onog u operi  „Turandot“, pa čak i mezzosopranske fahove, primjerice u operi „Carmen“. Ona je jednostavno fenomen kakav se rađa jednom u stotinu godina.

I za kraj… Što biste poručili onima koji sanjaju o opernoj karijeri?

– Oni koji sanjaju o opernoj karijeri moraju dobro razmisliti jesu li doista spremni potpuno joj se posvetiti, jer to je poziv koji zahtijeva predanost u svim segmentima. Počevši od onih najosnovnijih stvari, poput tehnike i pravilnog zapjeva, za sve je potrebno školovanje i neprestan rad. Tijekom studija išla sam na razne seminare i radila s velikim brojem profesora, ali shvatila sam da sve vodi jednome – prirodnosti. U pjevanju nema filozofije. Prvo i osnovno što morate imati da biste se uopće bavili pjevanjem je glas, a onda tom glasu morate dati određeno vrijeme za njegov prirodan razvoj. Tada ćete vidjeti gdje će vas put odvesti – možda na scenu, možda na koncertni podij, a možda i u neki zbor. U svakom slučaju, put do scene nije nimalo lagan i pred svakim mladim pjevačem stoji vrlo teška odluka: je li ovo uopće moj poziv, hoću li uspjeti proći taj težak put do scene? Program je opsežan i ima jako puno materijala koje morate proći da biste se popeli na scenu, ali to ne znači da trebate odustati. Kao što sam već spomenula, meni je taj put do scene trajao punih 15 godina. No, moj rad nije završio tada – on traje i danas. Nikada ne prestaje.

 

Razgovarala: Una Mastrović (2.4)

Fotografije: Doris Suvajac (3.1)