Skokovima do vrha: Uspješan Vito Frleta (2.3)

Učenik 2.3 razreda, Vito Frleta, ostvario je izniman uspjeh na Državnome natjecanju u atletici osvojivši zlato u skoku u vis, a istovremeno se okitio i broncom u troskoku u starijoj kategoriji. Iza tih medalja stoje godine truda, rada i odricanja, ali i jedna vrlo skromna i smirena priča o sportašu koji, kako sam kaže, najviše voli kada nadmaši – samoga sebe.

Vito Frleta na pobjedničkome postolju

Na pitanje kako se osjećao nakon osvajanja zlata, Vito iskreno priznaje:

– Bio sam sretan jer sam napokon osvojio zlato. Iskreno, nisam očekivao prvo mjesto jer je moj glavni konkurent imao izvrstan rezultat još u prošloj sezoni i nisam mislio da ću ga sustići.

Državna natjecanja u skoku u vis posjećuje još od 2021. godine, a do sada je osvojio čak šest medalja – četiri bronce, jedno srebro i sada zlato. Ove sezone ponovno je nastupio i u starijoj kategoriji te se kući vratio s još jednom broncom.

– Iznenadilo me jer je konkurencija jaka. Prošle sezone osvojio sam broncu u starijoj kategoriji, a i ovu subotu vratio sam se s broncom.

Iako mu medalje mnogo znače, Vito ističe kako uvijek gleda svoje rezultate i napredak:

– Jedino mi je žao što nisam uspio nadmašiti rezultat u troskoku koji sam ostvario na prošlom natjecanju.

Kao najvažniji trenutak natjecanja izdvaja skok preko 188 cm:

– To mi je puno značilo jer sam dobio poticaj za ići još više. Nakon što sam iz prve preskočio 185 cm i 188 cm, znao sam da mogu više te sam preskočio 191 cm iz drugog pokušaja.

Osim visa Vito se natjecao i u troskoku, iako je imao dvojbe hoće li nastupiti zbog umora i bolova u leđima:

– Na prvu nisam htio sudjelovati u troskoku kako bih sačuvao energiju za vis, ali na kraju sam dao sve od sebe u obje discipline i drago mi je jer se isplatilo.

Atletikom se bavi već oko sedam godina. Treninge ima četiri do pet puta tjedno, a svaki dan posvećen je nečemu drugome – od snage i brzine do tehnike i izdržljivosti. Ipak, priznaje da mu je trenutno troskok zahtjevniji od visa:

– Troskok sam krenuo trenirati tek prošle godine i još uvijek imam problema s tehnikom.

Na pitanje kako se psihički priprema za natjecanja, odgovara vrlo jednostavno:

– Ne radim ništa posebno, samo se pokušavam opustiti kako bih bio što manje u stresu.

Prošla godina bila je izazovna zbog prelaska u srednju školu i promjene rasporeda, što je dovelo i do sumnje u sebe, no o odustajanju nikada nije ozbiljno razmišljao.

Zanimljivo je da je Vito prije atletike trenirao plivanje čak šest godina. U atletiku je krenuo kao sprinter, a tadašnja trenerica Žana usmjerila ga je prema skoku u vis, gdje je već na prvom natjecanju osvojio srebro – i tu je sve krenulo.

Veliku podršku dobiva od obitelji, prijatelja i trenera Milana Ljubotine. Iako nema sportskih uzora, Vito kaže:

– Volim atletiku i zato je treniram.

Najviše voli natjecanja jer tada može vidjeti prijatelje iz cijele Hrvatske i ostvariti bolje rezultate. U budućnosti želi nastupati na međunarodnim natjecanjima, preskočiti 13 metara u troskoku i približiti se visini od 2 metra u skoku u vis.

Uz školu i treninge vikendom pomaže ocu oko uređenja okućnice i gradnje kuće:

– Kopamo zemlju, nosimo kamenje, radimo suhozide. To mi je kao kućna teretana. – kaže kroz smijeh.

Za kraj Vito poručuje svima koji razmišljaju o sportu:

– Svatko treba probati jer nema što izgubiti. Osjećat će se bolje, upoznati nove ljude, putovati i možda se natjecati.

Iako je lijepo biti prvak i osvojiti zlato, Vito na kraju ističe ono najvažnije:

– Najviše me usreći kada pobijedim samog sebe.

 

Doris Suvajac (4.1)