Učenik
2.3 razreda, Vito Frleta, ostvario je izniman uspjeh na Državnome natjecanju u
atletici osvojivši zlato u skoku u vis, a istovremeno se okitio i broncom u
troskoku u starijoj kategoriji. Iza tih medalja stoje godine truda, rada i
odricanja, ali i jedna vrlo skromna i smirena priča o sportašu koji, kako sam
kaže, najviše voli kada nadmaši – samoga sebe.
.jpg) |
| Vito Frleta na pobjedničkome postolju |
Na
pitanje kako se osjećao nakon osvajanja zlata, Vito iskreno priznaje:
– Bio
sam sretan jer sam napokon osvojio zlato. Iskreno, nisam očekivao prvo mjesto
jer je moj glavni konkurent imao izvrstan rezultat još u prošloj sezoni i nisam
mislio da ću ga sustići.
Državna
natjecanja u skoku u vis posjećuje još od 2021. godine, a do sada je osvojio
čak šest medalja – četiri bronce, jedno srebro i sada zlato. Ove sezone ponovno
je nastupio i u starijoj kategoriji te se kući vratio s još jednom broncom.
– Iznenadilo
me jer je konkurencija jaka. Prošle sezone osvojio sam broncu u starijoj
kategoriji, a i ovu subotu vratio sam se s broncom.
Iako
mu medalje mnogo znače, Vito ističe kako uvijek gleda svoje rezultate i
napredak:
– Jedino
mi je žao što nisam uspio nadmašiti rezultat u troskoku koji sam ostvario na
prošlom natjecanju.
Kao
najvažniji trenutak natjecanja izdvaja skok preko 188 cm:
– To
mi je puno značilo jer sam dobio poticaj za ići još više. Nakon što sam iz prve
preskočio 185 cm i 188 cm, znao sam da mogu više te sam preskočio 191 cm iz
drugog pokušaja.
Osim
visa Vito se natjecao i u troskoku, iako je imao dvojbe hoće li nastupiti zbog
umora i bolova u leđima:
– Na
prvu nisam htio sudjelovati u troskoku kako bih sačuvao energiju za vis, ali na
kraju sam dao sve od sebe u obje discipline i drago mi je jer se isplatilo.
Atletikom
se bavi već oko sedam godina. Treninge ima četiri do pet puta tjedno, a svaki
dan posvećen je nečemu drugome – od snage i brzine do tehnike i izdržljivosti.
Ipak, priznaje da mu je trenutno troskok zahtjevniji od visa:
– Troskok
sam krenuo trenirati tek prošle godine i još uvijek imam problema s tehnikom.
Na
pitanje kako se psihički priprema za natjecanja, odgovara vrlo jednostavno:
– Ne
radim ništa posebno, samo se pokušavam opustiti kako bih bio što manje u
stresu.
Prošla
godina bila je izazovna zbog prelaska u srednju školu i promjene rasporeda, što
je dovelo i do sumnje u sebe, no o odustajanju nikada nije ozbiljno razmišljao.
Zanimljivo
je da je Vito prije atletike trenirao plivanje čak šest godina. U atletiku je
krenuo kao sprinter, a tadašnja trenerica Žana usmjerila ga je prema skoku u
vis, gdje je već na prvom natjecanju osvojio srebro – i tu je sve krenulo.
Veliku
podršku dobiva od obitelji, prijatelja i trenera Milana Ljubotine. Iako nema
sportskih uzora, Vito kaže:
– Volim
atletiku i zato je treniram.
Najviše
voli natjecanja jer tada može vidjeti prijatelje iz cijele Hrvatske i ostvariti
bolje rezultate. U budućnosti želi nastupati na međunarodnim natjecanjima,
preskočiti 13 metara u troskoku i približiti se visini od 2 metra u skoku u
vis.
Uz
školu i treninge vikendom pomaže ocu oko uređenja okućnice i gradnje kuće:
– Kopamo
zemlju, nosimo kamenje, radimo suhozide. To mi je kao kućna teretana. – kaže
kroz smijeh.
Za
kraj Vito poručuje svima koji razmišljaju o sportu:
– Svatko
treba probati jer nema što izgubiti. Osjećat će se bolje, upoznati nove ljude,
putovati i možda se natjecati.
Iako
je lijepo biti prvak i osvojiti zlato, Vito na kraju ističe ono najvažnije:
– Najviše
me usreći kada pobijedim samog sebe.
Doris Suvajac (4.1)