 |
| Učenici razgledavaju tiskaru |
„Joj, opet nam neka djeca dolaze u redakciju! Ne mogu ni uživati u rođendanskoj pizzi na miru…“, mora da je pomislila novinarka Novog lista kada je, s komadom pizze u ustima, ugledala gomilu srednjoškolaca kako se probija kroz vrata redakcije. Predvođena profesorom hrvatskog jezika i voditeljem novinarske skupine, Goranom Krapićem, skupina od trinaest gamovaca, što pripadnika novinarske skupine, što naprosto učenika zainteresiranih za obilazak Novog lista, pomalo je sramežljivo ušla u redakciju. Među njima stajao sam i ja, na svojem prvom „zadatku“ od pridruživanja novinarskoj skupini.
Zadivio me prostor otvorenog tlocrta, s redovima radnih stolova pretrpanih računalima, papirima i primjercima vlastitih, ali i konkurentskih novina. S desne strane nalazio se prostor ograđen staklenim zidovima, s dugim stolom i velikim brojem stolica, za koji pretpostavljam da inače služi za razne skupove i konferencije, ali je danas svoju svrhu našao u serviranju nekoliko pizza raznih okusa kojima je novinarka počastila svoje kolege povodom svog rođendana. „Sasvim opuštena i prijateljska atmosfera“, pomislio sam. Nismo više smetali zajedničkom objedu, već smo nastavili dalje, neki više, neki manje pažljivo slušajući našeg vodiča, novinara Edija Prodana, simpatičnog i nasmijanog pedesetjednogodišnjaka, koji je ostavio dojam inteligentna i opuštena čovjeka zadovoljna onime što radi.
Proveo nas je kroz prostore Novog lista upućujući nas u radni dan običnog novinara te upoznavajući nas s mnogim urednicima i kolumnistima. Razgovor smo nastavili u uredu glavnog urednika Branka Mijića koji nam se pridružio završivši s odmorom uz pizzu. Slušajući podosta pesimistične konstatacije o položaju tiskovina u današnjem društvu, koji svakim danom slabi, na trenutak sam se upitao imaju li one ikakvu budućnost. „ Zbog razvoja interneta i sve bržeg protoka informacija, ali i problema s financiranjem skupog materijala i ostalog, osobito u ovo krizno vrijeme, tiskani će mediji izgubiti dio svoje publike i morat će suziti svoju namjenu, kao što se već negdje u svijetu događa“, ustvrdio je glavni urednik najveće riječke medijske kuće. „Ipak, tiskovinama ne prijeti izumiranje jer će one, u obliku tjednika s opširnim analizama i raznim drugim načinima obrađivanja informacija, kakve ne pružaju internet i televizija, i dalje nalaziti svoju publiku“, na kraju je nešto optimističnije zaključio Mijić. Nakon podužeg razgovora zahvalili smo mu se i ostavili ga da u miru radi nastavivši svoj put stubištem. Prošli smo i kroz ostale pomoćne prostore ove, u najmanju ruku, zanimljive građevine, do tiskare u njezinu podnožju.
Tiskara je bila impresivna. Pored rola novinskog papira teških 800 kg i dugih nevjerojatnih 36 km, iznimno brzih traka za tiskanje novina kroz koje prolazi 5,5 primjeraka u sekundi, rijetko tko može ne ostati bez daha. Ne znam koliko su točne te brojke, ni dandanas još ne vjerujem u njih, ali ako su i približno tolike, nije ni čudo da se u tiskari Novog lista svakodnevno uspješno tiska oko 35 tisuća primjeraka tih novina te još tisuće i tisuće svakojakih tiskovina iz mnogih krajeva Hrvatske, od Karlovca i Istre pa do Zadra. Nakon što smo se naslušali tehničkih podataka i, onoliko koliko to možemo kao laici, upoznali s tehnikom tiskanja, polako smo se približili završetku svojeg obilaska.
Poslije gotovo dva sata razgledavanja i dalje nasmiješen i opušten gospodin Prodan odveo nas je do svojeg omiljenog prostora u zgradi, kafića u prizemlju. Tamo su nas, u moderno uređenoj prostoriji za prijam važnih stranaka, dočekali sokovi, koji su nam, nakon napornog obilaska, itekako trebali te smo se napokon zasluženo okrijepili. Ovdje smo, sjedeći u izuzetno ugodnim naslonjačima, još malo nastavili svoj razgovor dobivši odgovore na mnoga pitanja.
Saznali smo da su Novi list jedne vrlo ugledne i dugovječne novine koje drže korak s vremenom i u skladu sa svojim mogućnostima, u ovom kriznom razdoblju, nastoje biti otvorene mladim kadrovima i novim idejama. Također smo dobili uvid u hijerarhijske odnose u redakciji, ali i u život jednog novinara. On je bez stalnog radnog vremena, često radi na praznike, ima tek poneki slobodan dan; ali je uvijek spreman na akciju. Zaključili smo da to ponekad može biti stresno. Ipak, novinari uživaju upravo u toj stalnoj akciji, navikli su raditi brzo i efikasno, i osjećaju se ispunjeno kada za svoj rad dobiju priznanje. Pa, tko voli, nek izvoli!
Tomislav Kaurloto, 4.1