 |
| U zrakoplovu |
Svaki je dan, na neki način, avantura. No put preko bare nešto je što zasigurno oduzima dah. Pogotovo
ako je, kao i u našem slučaju, riječ o natjecanju, a sredstva su skupljena
donacijama. Stvarno se stvara osjećaj nade u svijetlu budućnost i motivacija za još veće
i ambicioznije projekte.
Kao
što to i inače biva, put nam je počeo veoma rano, već u tri sata poslije ponoći
okupili smo se kako bismo krenuli prema Zagrebu. Dobro raspoloženi prepričavali smo doživljaje s prošlih putovanja bez stresa i brige
što slijedi. A, vjerujte mi, slijedilo je…
Došli smo u Zračnu luku Franjo Tuđman i činilo se da sve ide prema
planu. Pridružio nam se profesor Boneta, koji nije išao s nama iz Rijeke, već je samo nastavljao svoje dugotrajno putovanje.
Ubrzo smo se našli u gotovo zastrašujuće praznoj limenoj konstrukciji kroz čije je staklene
dijelove jedva probijalo škrto svjetlo javne rasvjete. Trećini tima to je bio prvi susret sa zrakoplovom kao prijevoznim sredstvom.
Uslijedio je put k Frankfurtu,
koji je prošao veoma ugodno, a samo polijetanje i slijetanje bilo je duže od
pravoga letenja (na punoj visini od oko 11000 m i nešto manje od 800 km/h).
Sletjevši u Frankfurt, morali smo pronaći Elizavetu, koja nam se pridružila tek
na tome posljednjem dijelu leta k velikom cilju; SAD-u!
Kada smo se okupili, čuli smo zastrašujuće vijesti. Iako smo mi svoje karte već pripremili u pet ujutro u Zagrebu, Liza to nije mogla učiniti jer je naš let bio popunjen. Stoga nam je laknulo kada je neki putnik odustao od New Yorka. Tada smo svi mogli prijeći veliku baru zajedno.
 |
| Dolazak u New York |
Let je
u početku bio ugodan iako smo s vremena na vrijeme osjetili turbulenciju, tek toliko za ugođaj. Zrakoplov je bio izvrsno opremljen, a na njemu se,
kako kaže profesorica Nikolaus, samo jelo i pilo. To je bila istina, uslužno
osoblje vodilo je dobru brigu o nama te smo siti stigli u SAD.
Kada
smo sletjeli, ušli smo u vijugavi red kojem se nije nazirao kraj, no prošlo je
neočekivano brzo. Panika je započela na čekanju prtljage, gdje je raspored bio,
najlakše rečeno, izmiješan. Izašli smo iz zračne luke točno sat nakon leta i
prebacili se na čekanje vozila kojim ćemo proći oko 30 km po brzoj cesti koja
nije mnogo bolja od onih u domovini.
U
hotelu smo se zasluženo odmorili te krenuli istraživati američko tlo. Uputili
smo se u obilazak okolice. Začudilo nas je to da nismo naišli ni na jedan
pješački prijelaz ili stazu uz cestu, svi su u autima!
Nakon
upoznavanja obližnjeg trgovačkog centra večerali smo u američkom stilu i kupili
potrepštine kako bismo preživjeli noć.
Luka Greblo (3.5)