 |
| Marin Capan (privatna fotografija) |
Marin Capan naš je bivši učenik i prošlogodišnji predsjednik Vijeća učenika. Svojom pjesmom Dovoljno ostvario je zapažen rezultat na LiDraNu. Naime, navedena je pjesma predložena za državnu razinu. Njegova mentorica, razrednica i nastavnica hrvatskoga jezika tijekom srednjoškolskoga obrazovanja bila je Vesna Brala. Učenik će u našoj školi ostati zapamćen i po slikovnici Mon Chou, koju je ilustrirala gamovka Barbara Breš.
Uživajmo u njegovoj poeziji.
DOVOLJNO
I.
Dovoljan je jedan krivi pogled
u ogledalo pravde
za potpunu propast.
Nesebična otmica brza
u ponore bez svjetla,
bez nade,
bez života.
Opkoljen nevinim očima bistrog sjaja,
gubim se u greškama otkrivajući
sivilo proste duše jadnika
s blagim podsmijehom surove smrti.
II.
Dovoljan je jedan nepoželjan dodir,
impulsi nagle struje,
podražuju stanice
u kemijski vrtlog neugode.
Bojiš li se različitosti,
njezine snage i moći,
svestranosti i dalekovidnosti
u prostore koji preskaču,
love i zatvaraju svakoga
koji za njih nije?
Ne budi stranac
kada ruku pružaš,
sa sigurnošću iz blata ustani
i istinom se operi.
III.
Dovoljna je jedna bludna misao
na dva gola tijela
omotana sramotom
koju čuva stvaran san
nemoguće prirode.
Odlutah daleko,
utrnute noge i ruke
odaju bizarne želje,
htijenja i težnje,
sjena koja obmanom vlada
ukrala je sve pakosti preostale slobode.
IV.
Dovoljan je jedan glasan uzdah,
težak poput utega života,
van svake poznate domene,
izdignut nad crnim suncem okvira sjajnog.
Otok strasti ne utapa se
u kapljici svete vodice već
na zalasku paklenog sunca,
nesreću blijedi.
V.
Dovoljna je jedna nepromišljena riječ,
što izlazi u slogovima
kruto i gusto razdvojenim
između prostora duha i tijela.
Svaki put koji kratim
opsegom povećam,
a sadržajem uništim.
Gledam okolinu
i divim se bujnosti
ljepote koju stvori dvojnik moj.
Potragu za sobom započeh
pa izbjegavam nadu i konce volje te
zapetljane u ovoj prokletoj estetici patnje
kao jedinog poznatog druga.
VI.
I sve što je ikada bilo čisto,
neobjašnjivo ovozemaljskim riječima,
neizgovorivo jezikom simbola
i znakova najapstraktnije boje,
zvuka ili mirisa samog postojanja
stapa se s beskonačnim pokušajima
u prljavi, gadan i odbačeni mulj
kojeg neće očistiti ni generacija kiša
nakon konačnog odlaska
u prostrane dubine krhke zemlje
poznate vječnim mrtvacima.
Reci
preobraženi čovječe:
vidiš li isto lice bez maske
na jagodicama krvavih prstiju svojih?
Bahato vrijeme oduzelo mi je život jučer,
bez čistog uma nemam život danas
niti život sutra.
Zar zauvijek ću hladne suze puštat
i živjeti život,
život dovoljan?