Jesenski
povjetarac raznosi suho lišće. Njegovo fijukanje i poneki zalutali zvuk
automobila sve je što se može čuti u učionici. No, nedugo zatim, monotonost
zadnjega sata raspršuju zveketanje mačeva, fantastični izumi i lepršanje
krinolina! Sat započinje učenicima već poznatim riječima: „To je, zapravo jedna
nevjerojatna priča…“ Pomislili ste na sat povijesti profesora Ivana Vitasa, zar
ne?
Učenici
ovogodišnjih drugih razreda opće gimnazije koji su odabrali izbornu nastavu povijesti
23. su rujna 2021. s profesorom Vitasom posjetili Muzej grada Rijeke smješten u
Palači šećerane. Razgovor s profesorom našoj je redakciji otkrio sve o dojmovima
učenika i profesora. A za vas, naše čitatelje, saznali smo i isplati li se
baciti oko na ovaj ili neke od drugih povijesnih sadržaja Rijeke!
 |
| Muzej grada Rijeke (autorica fotografije: Nina Perušić, 2.1) |
Što Vam
se svidjelo kod postave Muzeja? Imate li neke kritike na odabran sadržaj ili
način na koji je predstavljen?
Kada smo
prošli Muzejom u sklopu izleta, ponajviše sam razmišljao kako to izgleda iz
perspektive učenika, a odlučio sam otići ponovno sâm kako bih mogao pomnije
istražiti postavu. S učenicima smo kroz Palaču prošli relativno brzo. Budući da
je mnoštvo sadržaja, pogotovo onih interaktivnih, slika i panoa, mislio sam da
bi bilo dobro uzeti si više vremena. Sama je izložba koncipirana u dva dijela;
prvi je posvećen šećerani i predivnoj povijesti industrije u Rijeci, a drugi je
pregled opće povijesti grada, od njegovih početaka pa do današnjega dana.
Definitivno bih rekao da nemam nikakve kritike. Od vodiča do same postave, iz
svakog se aspekta može uvidjeti golemi trud u pripremi. Bio sam zaista
iznenađen u pozitivnom smislu!
 |
| Torpedo (autorica fotografije: Nina Perušić, 2.1) |
Kakve su
bile reakcije učenika, čini li Vam se da dobro poznaju povijest grada?
Malo mi je
žao što se radi o učenicima drugoga razreda gimnazije (jer je u drugom razredu
ponuđena izborna nastava povijesti), no to bi na kraju mogla biti i dobra
stvar. Oni se trenutno nalaze na dijelu gradiva o ranom srednjem vijeku, pa im
je, osim ako netko ima znanja otprije ili iz osnovne škole, lokalna povijest
možda odjedanput bila mali šok. Zato vjerujem da su čuli mnogo novih stvari, a
možda se nekih i prisjetili. Nadam se da će nam epidemiološka situacija
dopustiti da u Palaču otiđemo i sa sadašnjim trećim razredima pa da posjet bude
popraćen programom. Reakcije učenika bile su raznolike. Na primjer, izdvojio
bih situaciju kada smo u sklopu istoga projekta bili na izložbi „Harterom bez
harte“ o poznatoj tvornici. Naime, jedna je učenica na izloženoj fotografiji
uspjela prepoznati svoju prabaku. Možda je to bio jedan od fascinantnijih
trenutaka, a kasnije je pokazala i dodatan interes za fotografiju i tvornicu.
Obitelji mnogih učenika na ovim su prostorima već generacijama, neki od njih i
sami govore čakavskim dijalektom i zapravo su mogli čuti i doživjeti priče
svojih nona. Jedna je učenica iz Gorskoga kotara, pa su joj sadržaji bili kao
da je bačena u novi svijet, zbog čega je možda bila samo još više znatiželjna.
Smatrate
li da bi postava Muzeja učenicima mogla olakšati učenje gradiva povijesti?
Naš program
povijest Rijeke samo usputno spominje, no mi ćemo se Rijekom baviti kao
izbornom temom djelomično i zato što su nam dostupne kvalitetne izložbe poput
ove. Svakom bih učeniku preporučio da otiđe pogledati Palaču, ne samo radi
gradiva predmeta povijesti, nego zato što vjerujem da tko god ode, neće biti
razočaran i sigurno će spoznaje i sjećanja koja stekne zauvijek nositi sa
sobom. To je neka od stvari koja se učenicima ponekad možda baš i ne da,
pogotovo nakon što dugo imaju nastavu. Ali mislim da čak i kad netko misli da
nema volje, nakon posjeta izložbe ne pomisli: „Ah, baš mi je žao što smo bili
tamo.” Vjerujem da se svi vrate s dojmovima: „Da, stvarno je bilo dobro.”
 |
| Vremenska kapsula (autorica fotografije: Nina Perušić, 2.1) |
Jeste li
čak i Vi, profesor povijesti, saznali pokoju novu zanimljivost?
Zasigurno!
Iako imam pregled opće povijesti grada, specifičnosti, poput života radnika u
tvornicama ili pak različiti načini proizvodnje kojima su se služili u tvornici
šećera i sam put koji je taj šećer prešao kako bi došao do stolova, bile su mi
nove i fascinantne. I inače sam prošao raznim industrijskim dijelovima grada i
vrlo sam uživljen u tu tematiku, ali uvijek naučim nešto novo. Otkad smo na
fakultetu imali kolegij o detaljnijoj povijesti Rijeke, shvatiš da tu zapravo
nema kraja. Ne možeš završiti jedan kolegij ili predmet i reći: „Sve sam naučio!”
jer zapravo tek tad počinje istraživanje!
Možete
li zainteresiranima za povijest izdvojiti još neke izložbe ili druga mjesta?
Definitivno
bih svima preporučio sve vezano uz Harteru i industrijsku baštinu. Također, u
šećerani se može dobiti opći pregled, a onda se svatko može uhvatiti za neki
dio koji želi bolje upoznati. Na primjer, meni je to bio antički dio povijesti grada.
Postoji i jedna fantastična šetnica od Hartere do Adamićevih mlinova (od kojih
zapravo i počinje priča o industriji Rijeke). Njome se može doći i skroz do
izvora Rječine. Staza je malčice zahtjevnija, ali do mlinova je potrebno možda
pola sata šetnje. Očaravajuće je što živiš u gradu, a na deset minuta od njega
možeš doći do krajolika koji mene osobno podsjeća na kakav prizor iz „Gospodara
prstenova“.
Zahvaljujemo
profesoru Vitasu na zanimljivu razgovoru, a vama, dragi čitatelji, preporučujemo
da i sami zavirite u povijest Rijeke!
Laura Afrić (3.4)