Thursday, May 3, 2018

Luka Greblo: Američka avantura (četvrti dio)

Pripreme za natjecanje

Nakon prekratka sna, možda i nije bio prekratak, nego se takvim činio nakon gotovo 20 km prohodanih prethodnog dana, obukli smo majice s bojama tima i krenuli predstavljati naciju. Na putu k Sveučilištu vozač nam je postavio čudno pitanje, kamo točno idemo, koja je adresa. Bili smo zbunjeni.

Ipak, došli smo na pravo mjesto. Pred nama je stajao velebni kompleks, velik gotovo kao i Delnice. Vozač nas je iskrcao ispred dvorane, prošli smo hodnikom i završili na stražnjem parkingu gdje nas je čekao robot. Kutija koju smo radosno ugledali i veoma lako prepoznali ležala je sama u kamionetu. Čuvao ju je Dave iz tima 810. Spustili smo ju. Tada je uslijedilo drugo neobično pitanje toga jutra: ,,Zar samo to?“ Kao da je očekivao nešto više, kroz glave nam je prostrujalo: ,,Ta što bi još trebalo tu biti, ovo je robot.“

Kada je robot, još zapakiran, bio na kolicima, odveli smo ga u dvoranu u kojoj nas je dočekala skupina starijih ljudi izvanredna raspoloženja. Dave nam je pomogao pripremiti robota za prvu provjeru.

Ruth, starija gospođa, pregledala ga je i uputila nas do našega pita.

Pokraj nas bilo je još praznih pitova, no počele su neobične pripreme. Veliki timovi imali su svoje šatore, bedževe i promotivni materijal. U nekoliko minuta, koliko smo do tada bili u dvorani, već smo vidjeli više alata nego u cjelokupnom sastavljanju našeg robota. Otvorili smo vrećicu i izvadili najosnovniji pribor. Nakon malo namještanja bilo je vrijeme da pozovemo inspekciju. Ruth je dovela Ricka, pomoćnog inspektora, i krenula je ozbiljna papirologija i preznojavanje. Jesmo li uistinu ispunili sva pravila? Naravno da jesmo.

Velika dvorana
Dobili smo naljepnicu nakon vaganja, bili smo najlakši, 890 lbs. Dvorana je velika gotovo kao i naša škola, a postojala je i druga za trening. Mi smo našeg robota testirali u hladnoj školi i to tek onoliko vremena koliko je trebalo trajati sučeljavanje.

Iako su rashladni uređaji omogućavali lagan osvježavajući povjetarac skroz do našega pita, u dvorani je bilo izrazito vruće i otkazali su nam motori. Nije bilo puno mjesta za manevar i morali smo nešto smisliti. Otišli smo do stola s rezervnim dijelovima, odakle smo uzeli najveći mogući ventilator. Montirali smo ga navrat-nanos na jedino prikladno mjesto. Spojili smo ga u sustav za radio jer je davao taman dovoljno struje i odlučili ostatak vremena iskoristiti za probna sučeljavanja. Nije prošlo dobro kao što smo očekivali. No većina timova uopće nije dovršila svoga robota, već su radionicu preselili u dvoranu. Morali smo učiniti još neke manje preinake. U tome su nam pomogli u machine shopu.

Važno je naglasiti da svi ljudi koji vode natjecanje i omogućuju ostvarenje tako velikog cilja ne primaju nikakve nagrade, već sve rade volonterski.

Na razglasu smo čuli vijest koja se ticala svih timova. Došlo je vrijeme za prijavu. Naša je profesorica otišla s Bornom. Vratila se iznenađena i začuđena kao i on. Upitali su ih gdje li je ostatak tima jer nas je samo sedam. Tim iza nas, primjerice, imao je 140 članova.

Odradili smo svoja probna sučeljavanja i nastavili prema hotelu, gdje nas je čekao odmor za idući dan, koji će za razliku od ovoga biti napet jer se odvijaju kvalifikacije.

Luka Greblo (3.5)

No comments:

Post a Comment