Monday, February 25, 2019

Jelena Hauser: Čini li nas novac sretnima? (županijska razina LiDraNa 2019.)

Jelena Hauser ove je godine sudjelovala na županijskoj razini LiDraNa. Riječ je o učenici 4.1 razreda koja je tijekom ove četiri godine izvrsno predstavljala našu novinarsku skupinu. Prošle je godine njezin rad bio predložen za državnu razinu LiDraNa, a sjajno je obavljala i posao novinarke dvije godine na Akciji za pet!

ČINI LI NAS NOVAC SRETNIMA?

KUPOVANJE SREĆE KAO NAČIN ŽIVOTA
Prilikom korištenja fraze „sreća se ne može kupiti“ obično se misli na skupe automobile ili najnovije mobitele. Naučili smo da su to materijalne stvari koje nam brzo dosade. Kada se govori o kupovanju sreće, nitko ne spominje iskustva koja u srcima i sjećanju ostaju zauvijek.

Čini li nas novac sretnima? Naravno da ne. To su nas naučili još u osnovnoj školi, kao i u raznim crtićima, bajkama i pričama. Kažeš li suprotno, to je znak ili lošeg odgoja ili nedostatka istoga. Je li itko uopće razmislio o tom pitanju, zapitao se je li naučeni odgovor zaista pravi? Pogledajmo, za promjenu, drugu stranu.
ISKUSTVA KOJA U SRCIMA I SJEĆANJU OSTAJU ZAUVIJEK
Općepoznato je da su iskustva ono što vrijedi u životu. Iskustva su ono što pamtimo zauvijek, čine nas ispunjenima, usrećuju nas. Iskustva su slaba točka koju promotori raznoraznih događaja vole koristiti kako bi privukli kupce kojima planiraju promijeniti život nabolje. Nebitno je govorimo li o koncertu, festivalu, studiju u stranoj zemlji ili putovanju, sve od navedenog treba platiti. Znači li to da novcem kupujemo sreću? Prilikom korištenja fraze „sreća se ne može kupiti“ obično se misli na skupe automobile ili najnovije mobitele. Naučili smo da su to materijalne stvari koje nam brzo dosade. Kada se govori o kupovanju sreće, nitko ne spominje iskustva koja u srcima i sjećanju ostaju zauvijek. Razlog zbog kojega nas čine sretnijima od posjedovanja nečega jest nemogućnost uspoređivanja. Nikad nećemo biti ljubomorni na prijatelja ili stranca na ulici jer je njegovo iskustvo bolje od našega. Iskustva nikada ne dosade poput automobila, ali su jednokratna. Kada završi, završilo je zauvijek, zbog čega jedva čekamo ponovno otići na koncert tog odličnog pjevača, veselimo se što skorijem povratku na to divno mjesto gdje smo proveli posljednjih tjedan dana. Iskustvima se ne možemo zasititi i to ih čini prilično skupom navikom. Najskuplje je vjerojatno putovanje. Lijepa sjećanja s lijepih destinacija nisu besplatna. Svejedno nas čine tako sretnima, već samo planiranje putovanja uljepša nam dan. Ipak, kada razmišljamo o uspomenama s putovanja, ne razmišljamo o nečemu kupljenom, već proživljenom.
USREĆIVANJE DRUGIH
Još jedan način za trošenje jest sudjelovanje u blagdanskim slavljima. Božićno je vrijeme u današnjem društvu postalo vrijeme kada najviše trošimo. Osjećamo potrebu da smo svima koje poznajemo dužni kupiti nešto na Božić. „Ona će meni sigurno nešto kupiti, moram i ja njoj nešto da me ne bude sram.“ Tako izgleda dobar dio božićne kupnje, ali postoji i onaj drugi dio. Poklone kupujemo i svim osoba do kojih nam je zaista stalo. Prijateljima i članovima obitelji ne poklanjamo nešto iz društvene obveze, nego jer ih želimo usrećiti, a kada su ljudi koje volimo sretni, i mi smo sretni. Jesmo li opet kupili sreću? Potraga za poklonom ne odvija se samo u blagdansko vrijeme, može se odvijati i prije rođendana određene osobe ili na neki običan utorak koji nema značenje. Zašto bismo darivali na običan utorak? Naravno, zato što želimo razveseliti voljenu osobu. Pitanje je pokušavamo li doista time razveseliti voljenu osobu ili želimo razveseliti sebe. Čak je i znanstveno istraživanje pokazalo da nas kupovanje za druge veseli više od kupovanja za nas same. Sretni smo dok biramo savršeni poklon, zatim trošimo, jer naravno da nije problem potrošiti na nekoga koga volimo, i na kraju smo sretni kada vidimo sretno lice osobe kojoj se svidio savršeni poklon.
BAJKE I ŽIVOT
Odgovor na prvo pitanje možda se promijenio, ali i dalje se može reći da bogatstvo nije ekvivalentno sreći. Nešto je ipak sigurno, u kapitalističkom društvu u kakvome živimo novcem se može kupiti barem malo sreće. Njegov potpuni nedostatak čini nas nesretnima jer uvelike otežava svakodnevni život, a čak i malena količina može nas učiniti sretnijima. Manje je bitno je li nam osmijeh izmamljen na koncertu, putovanju ili tijekom kupovanja poklona. Moramo priznati da ono što su nas učile bajke u djetinjstvu ipak nije točno.

Jelena Hauser (4.1)

Uspjeh naših plivačica u Rusiji


Elena Galović (4.5), Paola Poklepović (3.3) i Lea Petrović (3.4), učenice Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka, sudjelovale su na natjecanju Russian Open u Sankt-Petrburgu u razdoblju od 20. do 26. studenoga 2018. Natjecanje je to isključivo seniorske kategorije. Elena Galović, koja se već devet godina bavi sinkroniziranim plivanjem, natjecala se u kategorijama kombinacija (deset plivačica) i tim (osam plivačica). Na natjecanju u Rusiji naše su učenice dobile izuzetno visoke ocjene te su zauzele treće mjesto. Konkurenciju na natjecanju činili su im ostali vrhunski ruski timovi. Svojim nastupima privukle su pozornost ruske reprezentacije od koje su dobile pohvale, što je izuzetno velika stvar uzmemo li u obzir da je Rusija svjetski prvak u sinkroniziranom plivanju. Sljedeće natjecanje za koje se pripremaju jest Hrvatski kup revija, koji će se održati u veljači, te prvenstvo Hrvatske, koje će se održati u svibnju. Paola Poklepović, koja se bavi sinkroniziranim plivanjem već osam godina, navodi kako natjecanje u Rusiji za nju predstavlja jedno predivno iskustvo te je izuzetno zadovoljna ostvarenim uspjehom. Na kraju im možemo poželjeti puno sreće i uspjeha u sportskoj i „školskoj“ karijeri.

Jakov Čarija (4.5)

Tuesday, February 12, 2019

Dan škole: 3. maj


Učenice četvrtih razreda u učionici 209 održale su prezentaciju o povijesti 3. maja. Velik broj zainteresiranih učenika maturantice su naučile kako, kada i zašto je osnovano poznato riječko brodogradilište. Objasnile su i kako je došlo do današnjega kriznog stanja te argumentirano iznijele svoje mišljenje o njegovoj budućnosti.

Jakov Gligora (1.4)

Monday, February 11, 2019

DAN ŠKOLE: Predavanje o herojima


Povodom Dana škole nastavnik povijesti Ivan Vitas održao je predavanje Mitologija i put heroja. Ono je temeljeno na teoriji Josepha Campbella koju je iznio u knjizi Junak s tisuću lica. Tijekom čitave knjige Campbell se bavi pitanjem heroja te nastoji objasniti mitologiju. Na kraju dolazi do zaključka kako svi heroji imaju nešto zajedničko, a to je njihov put razvoja. Zajedničku točku svih heroja možemo poistovjetiti sa životima običnih ljudi, koji kao i heroji prolaze jednako težak put do uspjeha. Primjer puta razvoja heroja vidljiv je u mnogim poznatim modernim filmovima kao što su Harry Potter, Igre gladi, Gospodar prstenova, kao i mnogi drugi koje je profesor Vitas naveo na predavanju.

Jakov Čarija (4.5)

Saturday, February 2, 2019

Lucija Žeželj: Kako smo brzo odrasli

Elizaveta Chernova (crtež)
Kao da je jučer bilo, svi sretni i veseli, onako mali i još zaigrani krenuli smo u prvi razred osnovne škole. Dok su neki plakali ne odvajajući se od mama, drugi su sretno i uzbuđeno hitali u školske klupe. Odrastali smo, zabavljali se, dijelili iste klupe, učili i postajali bolje i pravednije osobe. Sve smo to radili zajedno, bili smo jedna cjelina, jedan razred.

Naravno da nije sve bilo savršeno. Svađali smo se, vikali jedni na druge, ponekad se i potukli. Bilo je dobrih i loših dana, lakših i težih. Ocjene su nas brinule i veselile, ispiti prepadali i razočaravali, ali i dokazivali naše sposobnosti i znanje, naše tehnike i upornost. Bilo je različitih profesora, onih dragih i onih manje dragih. Dok su nas neki mučili, neki su nam izlazili u susret, neke smo voljeli, neke malo manje. Nekih smo se bojali, a nekima smo se mogli povjeriti. Na kraju kada se sve ukupno zbroji, ocjene su samo brojevi, profesori samo pomoćna pomagala, ali smo mi, učenici, kolege, prijatelji zapravo sve stvorili. Stvorili smo vječno prijateljstvo i nezaboravne trenutke. Svi smo bili različiti, svi smo imali različitu osobnost, ali smo se svi međusobno poštovali, svi smo postali prijatelji.

Od svih nezaboravnih trenutaka voljela bih izdvojiti jedan koji se na kraju osmog razreda dogodio. Naime, došao je trenutak izrade našeg razrednog videa i biranja majica za kraj osnovne škole. Plave, žute, crvene, nikako se nismo mogli dogovoriti, a ni s natpisom nije bilo bolje. Nakon puno svađa i nemira odlučili smo se za plave majice s natpisom: „Pamet nam baš nije čista, škola bez nas nije ista.“ Napokon zadovoljni, mislili smo da je sve riješeno. Međutim, umjesto slova „a“ u riječi „pamet“ bio je nacrtan mozak. Zbog toga smo htjeli odustati od majica, bili smo jako razočarani i tužni jer nam je taj jedan, tada bitan komadić smetao.

A sada, oni isti koji su plakali, preplašeno stajali uz mame i oni koji su uzbuđeno hitali u školu, kreću u nešto posve novo, posve drugačije, ali razlika postoji. Promijenili smo se, postali smo zreliji i odgovorniji te stariji i mudriji. Nema više šale i igranja. Novi profesori, nove škole, ali i nova prijateljstva. Spremni smo za nove izazove i nove uspjehe. Sada je vrijeme za novo poglavlje naših života, razdoblje koje ćemo također pamtiti i čuvati u lijepom sjećanju. A ona majica, uvijek ću čuvati tu plavu majicu s velikim „uništenim“ natpisom, čuvat ću je i sjećati se kako smo se zbog sitnica ljutili te ću se uvijek nasmijati i zahvaliti Bogu kako mi je lijepo i dragocjeno odrastanje bilo, ali i kakvo će biti. Takav je život, ide naprijed, mijenja se. Ali prijateljstva, prijateljstva ostaju zauvijek.

Lucija Žeželj (1.4)

Friday, February 1, 2019

DAN ŠKOLE: Hokus-pokus


Od 15 do 15:30 u učionici 309 učenici su se s profesorom Šinkom zbilja potrudili demonstrirati nam razne eksperimente u zabavnom svijetu kemije. 
Pokazali su nam kako napraviti vlastitu lava-lampu uz samo malo vode, ulja, boje za hranu i šumeće tablete. Nakon toga vidjeli smo eksperiment s površinskom napetošću. Bio je tu i pokus sa suhim ledom. Stavili su komade suhog leda u vodu pomiješanu sa sapunom te je iz toga izlazila para preko koje su povukli krpu i napravili veliki balon. Onda smo mogli vidjeti dva vulkana. Prvi je nastao tako što su učenici zapalili amonijev dikromat, a u drugome je pokazana reakcija sa sodom bikarbonom; izgledalo je kao prava erupcija. Kao šećer na kraju dvije učenice pokazale su nam kako od kakaa, vrhnja za šlag, šećera u prahu i već viđenog suhog leda napraviti domaći sladoled te su ga neki mogli i okusiti. Njihove reakcije pokazuju da se njegov okus ne može mjeriti s kupovnim, ali svejedno je zabavno napraviti sam svoj sladoled. 
Pokusi su bili vrlo zanimljivi i mislim da je svatko od prisutnih naučio nešto novo. Ova jako zabavna radionica pomogla je učenicima da ne vide kemiju samo kao neki predmet koji treba puno učiti nego da se s njom mogu i zabaviti na jako puno načina.
Dominik Rukavina (1.4)

Lovro Šimek: Neka grčka avantura


Evo (konačno) moje priče o Grčkoj...
Svaka sličnost s poznatim i nepoznatim likovima je slučajna. :-)

28. 8.
Jedne ljetne večeri uputio se Neki na put!
Od Rijeke do Venecije je bilo strašno (ništa sna, u autobusu sve tijesno).
U Veneciji se već malo dobio!
Još je potpomoglo što je sreo svoju dragu sestričnu iz Osijeka, pa su zajedno čekali ukrcaj na brod! Najzad su se ukrcali na brod oko 7 i čekali polazak.
Na brodu nije prošlo puno vremena, a Neki se uputio na spavanje.

29. 8. 
Probudio se on tako...
Bilo je 17:00.
Malo po malo, bilo je vrijeme za večeru!
Večera nije zadovoljila osjetljivo Nekijevo nepce, ali mu je bilo lakše budući da je pored njega bio njegov vjerni drug, Nekijev prijatelj, koji je izbirljiv kao i on sam!
Večer je bila namijenjena za šetkanja po brodu, i neobavezno gledanje u daljinu! 
A kad je i to dosadilo, valjalo je ponovo odspavati.
Tu je naravno pripomogla Dramina, koja uspava dok si rekao Grčka!

30. 8.
Došla raja u Grčku!
Iskrcali su se tako iz broda, i krenuli put Atene!
E, to je bilo zveknuto!
Zašto? Pitate se vi.
Zato što je jedini obrok tog dana bio Pringles i Amstel!
Uz par usputnih stajanja, oko 22 sata naši junaci su stigli u Atenu.
Tamo ih je dočekala vrlo loša hotelska večera, no, bez obzira na to, pojelo se. 
Nakon večere trebalo se spremiti za disco.
Što je tamo bilo? Neka ludnica za Nekija i ekipu...

31. 8.
Ne oporavivši se od prethodne večeri, naši su se junaci uputili u razgled same Atene.
Akropola, Partenon i tako too.
Zatim je na redu bio ručak. A Bogu fala više!
Neki mi je rekao da u životu nije sočniji šiš-ćevap (što se u njih zove kebab) jeo!
A reko dobro!
Za vrijeme ručka Nekijev prijatelji i Neki smislili su plan da se za večeru odvoje od grupe, i odu pojest nešto što govori „beeee!‟
I tako je i bilo. 
Majke mi, i ja sam ogladnio dok mi je Neki opisivao tu večeru. 
Za početak grčka salata. 
I onda janjetina i krumpiri. I to sve skupa za nekih 12 € (sa pićem)!
Mislim si ja – pa toliko pizza kod nas košta nekad! Tako da mu nisam to baš vjerovao, al' nek mu bude.
Nakon toga pivnica, ouzo, i dalje mi nije znao reć što je sve bilo...
Znam samo da Nekijev prijatelj i on tu večer nisu išli u klub, nego su u hotelu nastavili pivsku večer.
Navodno da je to bio najbolji dan!

1. 9.
Evo ga, bez sumnje, najgori dan od svih!
Cijeli je dan otišao na putovanje!
Znači, apsolutno ništa se nije zabavno događalo. Dobro, bilo je par stanki, ali one nisu bile zabavne!
Putovanje se sastojalo od toga da je iz Atene trebalo doći u Kyllini, tj. mjesto s kojega je trebalo nastaviti morski put prema Zakynthosu!
Cijeli dan naši junaci nisu okusili NIŠTA konkretno!
I taman kad su stigli, pomisliše – a dobro, evo hotela, sad ćemo se odmorit, i tako to!
Malo sutra, hotel u koji su došli zasigurno je najgori hotel na cijelom Zakynthosu!
Zaključana vrata jednostavno su se otvarala laganim gurkanjem rukom. Sobe neuredne, posteljine prljave, kukaca mali milion itd.
No u toj silnoj nesreći oko hotela dogodila se i velika sreća! 
Iste noći hotel je promijenjen! Novi je bio nešto super! Sobe (s klimom, i terasom) više nego solidne, a vani veliki bazen! 
Jedino što nije imao restoran, ali i to se kroz naredne dane pokazalo kao prednost, ne kao mana.

2. 9.
Ovo je bila nedjelja.
Dan kad je svim školarcima bio zadnji dan ljetnih praznika.
No ne i benama koje šetaju po Europi.
Tog dana se naša ekipa uputila na plažu Navagio. Do plaže se dođe brodom.
Šljunčana plaža, okružena stijenama.
More dobro kao janjetina!
Moglo bi se reći, jedan interesantan izlet.
Vozeći se natrag prema hotelu, vodič je rekao kako je večera tad i tad, u sklopu onog prošlog hotela. 
Nekijev prijatelj i Neki su se samo pogledali!
Da, da, ići ćemo tamo! Kako da ne! – pomisliše obojica
I tako su se opet odvojili, i pronašli interesantan restorančić sa lokalnom kuhinjom. 
Neki je ostao vjeran janjetini, a Nekijev prijatelj se baš zaželio liganja. I doooobro!
Zatim je bilo u planu spremiti se, i otići u klub.
I tako je i bilo. Došavši pred klub, na velikom plakatu pisalo je: „Srpsko veče‟.
Kako je Nekijev prijatelj veliki mrzitelj istočnjačkog „melosa‟, odustao je od tog kluba, te su se on i još jedan milić uputili u PUB odmah do kluba.
Neki je ušao sa ostalima.
Popio je par pića u klubu, i u trenutku kad su svi odlučili otići u drugi klub, on se uputio u PUB. 
Popio piće tamo, i laku noć!

3. 9.
Ovaj je dan većinom bio zadužen za odmor.
Dobro, išlo se malo do glavnog grada. Tamo ih je dočekao prizor, svi brodovi su bili u luci zbog štrajka pomoraca. No dobro, štrajk je bio najavljen samo za taj ponedjeljak.
Vratili su se u hotel kad je bilo vrijeme ručka.
Naravno, Neki i Nekijev prijatelj su se uputili u potragu.
U potrazi za hranom Nekijev prijatelj je zapazio reklamu: „Quad – 20 € per day‟. Ovo je prilika koja se ne propušta! – pomislio je
Njemu više nije bilo do hrane, već samo i isključivo do vožnje. No, prvo se morao riješiti Nekija, koji je poznat po tome da čak i kad netko ide do obližnjeg dućana pješice, kaže: „Nemoj vozit brzo!‟
Tako da osoba kao on svakako nije za avanture s Quadom.
Na brzinu ga je odbacio do prvog Subwaya, da si kupi ručak, odvezao ga do hotela, i krenuo u avanturu.
Avanturu bez cilja, naravno!
Vozio se on tako... i stao!
Prije nego ga je iznajmio rečeno je da je pun do kraja! 
To baš i nije bilo istina!
Sad je trebalo doći do benzinske, koja je naravno bila udaljena 3 kilometra.
Pod 40 stupnjeva, naravno.

I dok je Nekijev prijatelj bio u potrazi za gorivom, Neki i ostali su se sunčali na bazenu.
Kako lijepo, zar ne?
Kad je već bilo vrijeme večere, pojavio se i Nekijev prijatelj. Mokar kao miš od znoja. Kao da je vani prolom oblaka.
Trebalo mu je malo da se dobije, i kad se dobio, Neki i on su se uputili u isti onaj restoran kao prijašnji dan.
Nakon večere trebalo je kupiti i pokoji suvenir, no to nije toliko interesantno.
Ono što je jako interesantno je vijest koju su momci čuli. Ona je glasila ovako: „Štrajk pomoraca se nastavlja još barem jedan dan.‟
Još jedan dan jedenja i pijenja, ah kako nam to teško pada! – pomisliše.

4. 9.
Ekipa iz sobe se probudila oko 13.
Tada su Neki i Nekijev prijatelj odlučili da odu na neki doručak.
Izašavši iz hotela, dočekao ih je vodič i rekao: „Odite stvari spremat, počeli su brodovi vozit!‟
Ništa od dana više! Jooooj!
Svi su se brzo spremili, otišli u dućan kupiti potrepštine za put, i krenuli.
Došli na kopno, otišli do broda za Veneciju, smjestili se i to je to.
Sve se odvilo prilično brzo, tako da nije bez razloga sve stalo u jednu rečenicu.

5. 9. 
Neki i Nekijev prijatelj u kabini su bili s vodičem.
Vodič je bio neki mladi Splićanin, samo par godina stariji od maturanata.
Nekijev prijatelj tijekom putovanja nije bio pretjerano njime oduševljen. Bio mu je nekako presmotan. No onda je saznao da mu je to samo honorarni posao. Uz fakultet. Te je tada promijenio ploču, i počeo govoriti kako je genijalac. Ma bena je i taj Nekijev prijatelj, ali da nije, ne bi se Neki s njim družio.
Kako su stalno bili u žurbi, nisu mogli imati pošten razgovor o samoj Grčkoj, stoga je vodič dan prije rekao da se svi skupa nađu u jednoj dvorani na brodu u 12:00!
Vodič više nije bio u sobi. Bilo je 11:45. Neki i Nekijev prijatelj su se upravo probudili, i sjetili se dogovora s vodičem. No kako su oni vrlo brzi i snalažljivi momci, nisu ni sekunde zakasnili.
Taj je razgovor o Grčkoj, zapravo, bio jako dobra ideja. Trebalo je vrijeme na brodu potrošiti nekako. 
Uz nekoliko šetnji po palubi, gledanja serija, spavanja, vrijeme je prošlo!

6. 9.
E, najzad venecijski put![1]
Nakon mnogo avantura, janjetine, klubova, pivnica, pubova, plaža... polako se trebalo vratiti u stvarnost.
Vožnja do Rijeke trajala je 3 sata, koja su prošla kao 3 minute!
Kada je Neki stigao doma, nazvao sam ga da mi još samo kaže neku završnu misao, a on je rekao samo: „Daj pusti me, gren spat!‟

Lovro Šimek (4.1)


[1] Film Ko to tamo peva?