Wednesday, March 20, 2019

Intervju: Rajka Jurdana-Šepić


I fizika i poezija zahtijevaju izvjesnu strast


U Tjednu hrvatskoga jezika našu je školu posjetila fizičarka i pjesnikinja Rajka Jurdana-Šepić. Nakon zanimljiva razgovara u školskoj knjižnici s učenicima odlučili smo joj postaviti još nekoliko pitanja za digitalni školski list.

Mnogi smatraju da su fizika i poezija dva potpuno nespojiva područja. Slažete li se ili mislite da imaju dodirnih točaka?
– Naravno da znanost i umjetnost, pa tako i fizika i poezija, imaju puno ključnih dodirnih točaka; nastaju iz želje za dubljim uvidom u stvarnost, u svijet oko nas, imaju ishodište u ljudskoj kreativnosti, potrebuju i razvijaju kritičko mišljenje i od onoga koji se njima bavi zahtijevaju izvjesnu strast. I umjetnost i znanost – parafrazirat ću Tina Ujevića – nikada ne primaju svijet kakvim su ga zatekle, niti ga ostavljaju takvim.

Kako ste dobili ideju zasnivanja radijske emisije? Zašto ste ju nazvali baš Puntape?
– Suradnica sam HR Radio Rijeke još od svojih gimnazijskih dana, uvijek je to bilo na čakavskim emisijama kao autohtoni govornik, u emisiji S primorske poneštrice urednice Vedrane Rudan, zatim u emisiji Judi i užanci urednice Vlaste Sušanj Kapićeve, a onda san 2009. godine i sama pokrenula čakavsku poetsku minijaturu Puntape, kao i znanstveno-popularnu emisiju Baltazar. 

Do emisije Puntape dovela je moja uključenost u čakavsko pjesništvo od djetinjstva i činjenica da puno čitam i često citiram različite autore svojim prijateljima, bližnjima. Možemo reći i da ih gnjavim. Muž mi je jednom prilikom spomenuo, kad sam njega gnjavila tkoznakojim divnim stihovima, da bi bilo zgodno ako bih svaki dan u eter izgovorila jednu pjesmu. Dostojno Goetheove izreke da bi svijet bio bolje mjesto kad bi svaki čovjek, svakoga dana pročitao barem jednu pjesmu ili odslušao barem jednu glazbu. Neposredni povod za pokretanje emisije dogodio se na predstavljanju jednog kalendara koji je, osim fotografija, uključivao i stihove. Na toj promociji sjedila sam kraj Alena Čemeljića, programskog urednika HR Radio Rijeke i predložila sam mu da se stihovi, npr. čakavski, mogu osmisliti  kao kratka radio emisija. Alenu se ideja odmah jako dopala i odmah je predložio emitiranje emisije u najslušanijem jutarnjem terminu u 8.15. Mjesec dana nakon tog razgovora, u siječnju 2009., snimila sam prvi Puntape.

Ime je emisija dobila zato što je Puntape – broš, a to je ukras i vrijednost, nosimo ga na prsima, na reveru, čime se dakle ponosimo i često ga nasljeđujemo od svojih starih – takav je i naš jezik.

Na koji način odabirete djela koja ćete čitati u eteru? Nađe li se i poneka vaša pjesma?
– Odabirem ih kontinuiranim praćenjem čakavskog publiciranja i kontinuiranim čitanjem pjesama. Čim dobijem u ruke knjigu pjesama ili mi autor pošalje rukopis – pročitam ga u cijelosti razmišljajući već tada za svaku pjesmu – je li prikladna za Puntape po sadržaju i duljini i u kojoj prilici bi je bilo zgodno emitirati, tako da je odmah označim. Proljeće ima svoje teme, buđenje prirode, ljubav, ljeto su morski motivi, jesen su plodovi, a zima su misaone pjesme, sjećanja na djetinjstvo, priroda zimi. Po par dana traje odabir 30 pjesama za cijeli mjesec, provjeravam u svojoj bazi podataka je li već pjesma emitirana, da se ne ponavlja, a  onda sve knjige, papire, zbirke... stavljam u jedan ruksak i u studio. Snimam jednom mjesečno, svaki mjesec dođem u studio s „karjolom knjig“. Naravno, ponekad se nađe i neka moja pjesma.

Što mislite o riječkoj fizici? Mogu li se Rijeka i Hrvatska mjeriti sa svjetskim istraživanjima?
– Odjel za fiziku Sveučilišta u Rijeci je ustanova s dugom tradicijom nastave fizike koja se posljednjih desetak godina eksponencijalno razvija u smislu znanstvenih resursa i kadrova.  Nabavljena je vrhunska istraživačka oprema, oformljeni su novi laboratoriji čije istraživačke resurse koriste znanstvenici za svoja istraživanja, a uključuju u rad i naše studente diplomskih i doktorskog studija.  

Rezultati naših istraživanja i te kako se mogu mjeriti i zapravo se svakodnevno i mjere sa svjetskim istraživanjima – jer su njihov dio. Kriteriji znanstvenog napredovanja u fizici su kod nas među najstrožima od svih područja i svi koji se bavimo znanstvenim radom iz fizike kontinuirano istražujemo i objavljujemo znanstvene radove u  vrhunskim, najcitiranijim svjetskim časopisima. Odjel za fiziku je na Sveučilištu u Rijeci u samom vrhu po broju objavljenih znanstvenih publikacija po znanstveniku. Da bi to bilo moguće, razvili smo, gotovo mogu reći u pravilu, svi, već od doba kad smo bili doktoranti – suradnju s mnogim uglednim međunarodnim ustanovama i ekspertima. To se vidi po autorskim listama naših publikacija, znanstveno i boravimo i usavršavamo se na ustanovama s kojima surađujemo, mnogi kolege sudjeluju u velikim međunarodnim kolaboracijama. Biti aktivni dio svjetskih istraživanja iz svih područja fizike je conditio sina qua non znanstvenog rada u fizici za sve nas. Posjetite nas, dobro došli:  http://www.phy.uniri.hr.

Do sada ste dobili dvije nagrade za popularizaciju znanosti. Na koje sve načine pokušavate približiti fiziku svojim učenicima, ali i građanima općenito?
– Svim sredstvima i idejama koje mi padnu na pamet, uz zajednički nazivnik – osobnim svjedočenjem svojeg znanstvenog svjetonazora i prenošenjem svojeg vlastitog entuzijazma. Volim nastavni rad i usavršavam svoju nastavu koja je također poligon popularizacije i intenzivnog, svakodnevnog rada na tome da se studente zainteresira i razvije im se ljubav za fiziku. Pokrenula sam i deset godina vodila organizaciju riječkog Festivala znanosti, jednog od organizacijski i programski najkvalitetnijih u Hrvatskoj. Više od  deset godina uređujem znanstveno-popularizacijsku emisiju Baltazar HR Radio Rijeke. Održavam popularna predavanja, radionice, pričaonice, gostovanja, pa i manje uobičajene forme kao što je, primjerice, performance Zvjezdani stihovi i svemirski pejsaži, koji sljubljuje poeziju, astrofotografiju i glazbu i koji sam u zadnjih 15 godina izvela toliko puta, na toliko mjesta, od klubova, zvjezdarnica, škola pa do crkava... i s puno različitih glazbenika i glazbala, od gitare do harfe.

Jelena Hauser (4.1)

Monday, March 18, 2019

Tjedan hrvatskoga jezika u školskoj knjižnici



Prošli se tjedan u našoj školi održao Tjedan hrvatskoga jezika, koji nam ukazuje na važnost materinskoga jezika. Svakodnevno su se održavale različite zanimljive aktivnosti na kojima su svi učenici imali priliku prisustvovati. Sve je započelo u ponedjeljak radionicom na kojoj su zainteresirani istraživali black-out poeziju,  izrađivali plakate te razmišljali o hrvatskom terminu navedenoga izraza. Utorak je bio dan za glagoljicu, rješavali su se kvizovi i vježbalo se pisati tim pismom. U srijedu su učenici mogli naučiti kako pravopisno ispravno pisati brojeve. Četvrtak i petak bili su rezervirani za povezivanje književnosti i znanosti. Gostovala je prof. dr. Rajka Jurdana-Šepić te su se čitale pjesme nagrađivane autorice Monike Herceg. S obzirom na to da su obje ujedno fizičarke i pjesnikinje, uvidjeli smo da poezija i fizika nisu tako nespojive kao što se na prvi pogled čini.   
Jelena Hauser (4.1)

Što danas rade bivši učenici: Ivan Žeželj, sportski novinar (intervju)


Ivan Žeželj, bivši učenik naše gimnazije, danas uspješan novinar i student, u ugodnu je razgovoru otkrio kako se i zašto počeo baviti sportskim novinarstvom, koliko vremena u to ulaže, ali i kako mu je GAM pomogao u svemu tome.
Jesi li još u srednjoj školi znao da ćeš se baviti novinarstvom?
– Nisam imao pojma. Da mi je to netko rekao, razmislio bih o tome čisto kao hobiju, ali ovako profesionalno nikako. Završio sam ovu gimnaziju, Gimnaziju Andrije Mohorovičića, upisao sam Tehnički fakultet i loše se proveo na prvoj godini. Nakon toga sam se prebacio na Pomorski fakultet i sada sam na petoj godini, završavam diplomski studij. Igrom slučaja život me naveo na ovaj put, pružila mi se prilika koju nisam mogao propustiti, i bolje da nisam, jer ispalo je jako dobro i evo sada pišem za najčitaniji portal u regiji, Index.hr. Jako mi je drago da se sve ovako odvilo jer mislim da je najvažnije raditi ono što voliš, a ne nešto na što si primoran da bi preživio. To je danas velik problem.
Možeš li nam ukratko opisati kako izgleda dan jednog sportskog novinara?
– Na početku bih razjasnio da ja većinu svog posla radim od kuće sa svog računala za razliku od klasičnih novinara koji češće rade iz redakcije. Da se razumijemo, imamo i mi redakciju, ali posao je utoliko fleksibilan da mogu raditi od kuće. Mislim da sportski novinar, ali i bilo koji drugi, može raditi s bilo kojeg mjesta. Ne mora to nužno biti redakcija ili od kuće. Trend je takav da se radi gdje se stigne. Običan dan započinje jutarnjom kavom i spajanjem na internet preko kojeg komuniciram s kolegama iz redakcije. Ako nema unaprijed određenog plana, krećem s pretraživanjem zanimljivih vijesti iz svijeta sporta. Najčešće ih tražim po relevantnim, svjetski priznatim sportskim portalima i novinama. Primjerice, to su Marca, Guardian, Telegraph, Bild... U principu tražim zanimljive vijesti i informacije iz svijeta sporta za koje smatram da su vrijedne prenošenja. Kada postoji neki važan sportski događaj, turnir ili prvenstvo na europskoj ili svjetskoj razini, onda se radi veliki plan puno prije početka kako bismo spremni dočekali sve to skupa. Raspodijeli se posao unutar redakcije i uvijek svatko zna što mora raditi. Važnije utakmice prenosimo uživo, izvještavamo o stanju prije i nakon, prenosimo izjave igrača, trenera, komentare gledatelja, reakcije itd. Izdvajamo sve bitne stvari oko tih događaja. Primjerice, bilo kakav incident, navijački eksces, sporne situacije na utakmicama u vidu penala, crvenih kartona. Izdvajamo i sjajne poteze, najčešće nogometaša, ali ni košarkaše ne zanemarujemo. Kada su u pitanju dvojbene situacije, postavlja se anketa kako bi naši čitatelji dali svoj komentar i viđenje cijelog događaja itd.
Što ti se kod ovog posla najviše sviđa, a što bi izdvojio kao loše strane?
– Radim ono što volim, uživam u tome i to mi se najviše sviđa. Sport, pogotovo nogomet, moja je strast i zato volim pisati o tome i prenositi novosti iz tog svijeta. Svaki dan gradim neko svoje znanje koje dijelim s drugima. Baš i nema previše stvari koje mi se ne sviđaju. Nekad mi nije baš drago pisati o sportovima koji me ne zanimaju, ali i to je dio posla i može se gledati s druge strane – učiš o novim stvarima koje dosad nisi znao. Nisam tip koji voli pisati opširne autorske tekstove koji često znaju biti napisani iz duše, u romantičarskom stilu. Više volim provesti neko vrijeme analizirajući, pripremajući nešto stručnije što uključuje argumente na temelju matematike i statistike. To je vjerojatno zato što sam pohađao matematički smjer u GAM-u, pa mi je razvijeniji taj dio mozga. To je dio koji mi se ne sviđa kod samoga sebe, ali svi smo različiti i u tome je bit svega.
Postoji li događaj koji bi izdvojio kao nešto posebno, npr. razgovor s nekom osobom iz svijeta sporta ili slično?
– Postoji ih mnogo, ali ne volim izdvajati takve stvari. Intervjuirao sam dosta poznatih sportaša, ali kad se dovoljno dugo baviš novinarstvom, shvatiš da su to ljudi od krvi i mesa kao i mi ostali. I one najveće zvijezde kao što su Luka Modrić ili Cristiano Ronaldo potpuno su normalne osobe. S kim sam god razgovarao, uživao sam. Možda su se neki isticali, ali, kažem, ne bih htio izdvajati. Svaki je sportski događaj za sebe zanimljiv i poseban, od finala Lige prvaka do nebitne utakmice u našoj Hrvatskoj nogometnoj ligi koja na kraju može ispasti zanimljivija. Nepredvidljivost je zapravo ono što mi se u ovom poslu najviše sviđa.
Možeš li se sjetiti posebno neugodne situacije u kojoj si se našao?
– Kad sam tek počeo raditi na Indexu, malo su me pogađali neugodni komentari koji su najčešće izljevi mržnje. Naučiš se živjeti s time, ipak ti ljudi prvo moraju otvoriti članak, dakle doprinijeti čitanosti da bi komentirali. Od neugodnih događaja nemam što za izdvojiti. Zna se dogoditi da trener koji drži konferenciju za novinare neugodno spusti nekom mom kolegi ili bilo kojem drugom novinaru. Tada ispadneš glup, ali i to je lekcija.
Je li teško uskladiti slobodno vrijeme s poslom i kako to uspijevaš?
– Nemam puno slobodnog vremena, ali za mene je pola ovog posla slobodno vrijeme. Kad uživaš radeći nešto, nikad ti nije teško otići na posao, baš suprotno, ideš s guštom. Ima dana kada ti se ne da, ali meni je to sve zabavno, volim to, pa i ne razmišljam o slobodnom vremenu.
Je li ti GAM dao dobru podlogu za dalje?
– Da, sigurno. To je škola za život. U te četiri godine usvojiš mnogo znanja, ali lako za to. Ja sam naučio stvari koje su ključne za život. Takav pristup imali su gotovo svi profesori. Više su nas učili o načinima na koje ćemo svladavati životne probleme nego o samom gradivu, što je ključ uspjeha. Profesori matematike razvijali su nam logičko razmišljanje i po tome su poznati jer to bi i trebao biti cilj. Svi su uvijek govorili da je GAM zahtjevan, ali zašto bi trebao biti jednostavan? Nije ni život lagan, traži te da razmišljaš. Problem je našeg društva što svi žive u uvjerenju da se mogu „šlepat“, prolaziti tek tako. Može se to neko vrijeme, ali kad znaš da si sam nešto napravio jer si imao podlogu, osjećaj je bolji. U to sam vrijeme bio dosta pogubljen, ali GAM me odveo na pravi put.
Za kraj, što bi poručio maturantima koji sada kao i ti jednom razmišljaju što dalje?
– Pamet u glavu. Slušajte svoj instinkt. Ako postoji nešto što vas je baš zaintrigiralo i čime se želite baviti, nema greške u tom slučaju. Ako i dalje ne znate, odaberite ono što vam je najbliže. Primjer, prve dvije godine u GAM-u htio sam studirati geografiju, a tek sam kasnije shvatio da to nije to. Smatram da je četiri godine srednje škole premalo vremena da bi maturanti s 18 godina znali što čvrsto žele. Dobro razmislite i gledajte dugoročno. Što objektivnije i zrelije gledajte na svoju budućnost, npr. što ti može donijeti veći profit kasnije, od čega ćeš moći živjeti. Ako i falite fakultet, nije problem nikakav. Nikad nije kasno. Ne treba se bojati ničega, a pogotovo ne mature koja je za vas iz GAM-a bauk.

Nakon što ste upoznali Ivana i stekli dobar prvi dojam, njegove članke i sportske novosti možete nastaviti pratiti na portalu Index.hr.
                                                                                              Ines Brusić (4.1)

Sunday, March 10, 2019

Intervju: Renata Grbac


Nešto više od samoga reljefa


Ako ste se pitali jesu li i naši profesori razmišljali što studirati, kako provoditi slobodno vrijeme, koje su bitne kvalitete u radu i slično, onda ste na pravom mjestu. Naša profesorica geografije Renata Grbac odgovorila nam je na nekoliko pitanja. Uživajte u razgovoru.

Kako to da ste se odlučili upisati geografiju? Što Vas je u Vašim počecima ponukalo na tu odluku?
– Ono što je meni oduvijek bilo zanimljivo jest prostor koji me okružuje. Znala sam da ću studirati nešto vezano uz prostor. No, to nije značilo nužno geografiju. Zanimala me je, recimo, građevina, arhitektura, geologija i slično. Naravno, između ostaloga, i geografija. Budući da me zanimalo nešto više od samoga reljefa i takva sadržaja, geografija se u to sve najbolje uklopila.

Možete li se prisjetiti kako Vam je bilo na početku Vašeg rada s učenicima u razredu?
– Sami počeci bili su vrlo zanimljivi. Da, mogu se prisjetiti, nije bilo baš tako davno, pa još uvijek mogu. Na fakultetu se nauči puno stvari, njihova primjena i slično. No u ono vrijeme, barem kad sam ja studirala, nije baš bilo toliko rada u razredu. Iz tog razloga rad u razredu bio je veliki izazov. Ponekad je bilo teško, ali uglavnom je bilo jako zanimljivo. Rad s mladim ljudima velika je odgovornost, ali i ogromno zadovoljstvo. Mladi ljudi jako su senzibilni. Tako da smo se u počecima rada u razredu najprije upoznavali, ali smo se vrlo brzo dogovorili i taj je odnos postao vrlo ugodan.

Opišite nam ukratko kako doživljavate posao profesora. Što je, prema Vašem mišljenju,  najvažnija kvaliteta za rad u nastavi?
– Teško je izdvojiti jednu kvalitetu profesora koja bi bila najvažnija. Mislim da profesor,  s obzirom na ulogu koju ima, mora imati više kvaliteta. Najprije, očekuje se da bude stručan u poslu koji radi. Ali sama stručnost u poznavanju nekakve materije u radu s učenicima nije dovoljna. Mi smo odgojno-obrazovna ustanova i čovjek koji je u ulozi profesora mora imati razvijene i neke druge vještine, prije svega komunikacijske. Mora poznavati i psihologiju i pedagogiju. No, ne samo poznavati, mora ih znati iščitati i primijeniti. Razred, svaki razred za sebe, jedno je specifično „tijelo“ unutar kojeg imamo čitav niz individua, što onda traži jedan kompleksniji pristup. Neke stvari moraju i mogu biti postavljene generalno, no pristup svakom učeniku ne može biti generalno određen. Postoji nešto po čemu se razred može generalizirati, ali to vrijedi samo u usporedbi s drugim razredima. Kad si u tom razredu, onda bi trebalo svakom učeniku dati malo „prostora“ i treba ga prihvatiti takvim kakav jest te pokušati utjecati najbolje što je moguće na njegov daljnji razvitak.

Da niste profesorice geografije, koje biste drugo zanimanje odabrali kao Vašu drugu ljubav?
– Druga ljubav, to je jedna priča. Išla sam u Prvu riječku i tadašnje moje kolege, cure i dečki, željeli su upisati pravo, tako da sam i ja s njima to odlučila. Bila sam službeno  student prava čitavih pet radnih dana jer je tek tada bio objavljen prijamni ispit za geografiju. Nakon toga ispisala sam se i upisala geografiju. A inače, druga ljubav, tu bi prije bila nekakva arhitektura negoli pravo.

Smatrate li da je geografija „važan“ predmet?
– Smatram da je dobro imati pristup informacijama i njihovu objašnjenju tijekom školovanja. Kasnije možete sami doći do zaključka i procijeniti što je vama bitno, prema čemu imate više ili manje sklonosti. Važnost je predmeta nešto što bi pojedinac trebao procijeniti sam za sebe. Pristup najrazličitijim sadržajima omogućuje vam da se oblikujete kao osoba te si odredite put, odnosno posložite prioritete u životu.

Što ste voljeli raditi u slobodno vrijeme tijekom srednjoškolskih dana? Gledajući danas, iz Vaše perspektive na mladež, što se promijenilo u odnosu na ono prije i što biste poručili svojim učenicima kao nekakvu poruku („nit vodilju“) za današnje vrijeme u kojem živimo?
– U malo vremena zapravo se promijenilo dosta toga, ali najviše način komunikacije. Danas smo se zbog razvoja i digitalizacije svi okrenuti tipkanju poruka, mobitelima, a ovakav razgovor kao da polako nestaje. Mi smo se više družili, razgovarali, zabavljali se na razne načine, ali bez računala i mobitela. To je, recimo, nekakva glavna razlika. A ostalo, mladi ljudi ko mladi ljudi. Mislim da se interesi nisu uvelike promijenili, vi se volite zabavljati, volite čuti nešto novo, putovati... To je sve ostalo isto. Samo se način i pristup svemu tome promijenio. Što se tiče škole, svima je iz početne pozicije jako teško. Bez obzira u kojoj ste generaciji, u kakvim ste uvjetima, jer imate puno ispita... Razlika je u tome što se promijenio sustav, ne uvelike, nije se promijenio skroz... Recimo, ono što je vama možda jednostavnije jest to što znate unaprijed kada ćete pisati neki ispit, kada ćete biti pitani i slično. Kad sam ja išla u školi, onda ste došli na nastavu i bez obzira na broj sati mogli pisati ispite, kratke pisane provjere... Vama su također dostupniji najrazličitiji izvori informacija, po tom pitanju mi smo bili daleko više limitirani. Ono što bi svakom pojedincu trebalo biti važno, neovisno u kojem se vremenu nalazi, jest to da znanje usvaja radi sebe, a ne radi ocjene. Tada možete reći da trajno ulažete u sebe.

Smatrate li da je GIS kao nadopuna u našoj školi, što se „svijeta geografije“ tiče, odličan „zalogaj“ za one koje zanima geografija?
– Mislim da je to odličan zalogaj za sve, a ne samo za  one koje zanima geografija. GIS je zapravo poveznica između geografije i tehnologije, to je suvremena kartografija i puno više od toga. Danas su važne prostorne analize, a GIS je alat koji omogućuje najrazličitije analize, tako da izlazni proizvod ne mora nužno biti karta, mogu biti tablice, grafikoni i slično. Ono što je najvažnije, može pratiti najrazličitije promjene u suvremenom svijetu. GIS je izvrstan alat, ne samo za one kojima se sviđa geografija,  nego za sve one koje se vole baviti procesima analiziranja, osobito prostornih promjena.

Načuli smo nešto o Vašem usavršavanju, možete li nam otkriti na čemu to marljivo radite?
– Upisala sam na svom geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu doktorski studij geografije. Nadam se da ću ga do kraja ove godine privesti kraju.

Tijekom ovoga ugodnog razgovora doznali smo zanimljive detalje o našoj nastavnici geografije. Nasmijana se lica prisjetila samih početaka rada i opisala svoju ljubav prema poslu. Nedavno je napredovala te postala profesor mentor. Ovom joj prilikom i na tome čestitamo.

Viktoria Kršulj (4.5)