Wednesday, May 23, 2018

Subotnje jutro uz fiziku


Subotnje jutro uz fiziku projekt je s ciljem popularizacije prirodnih znanosti, a poseban je naglasak pritom na fizici. 

Projekt je održan 21. travnja 2018. na Sveučilišnom kampusu u Rijeci pod voditeljstvom doc. dr. sc. Nataše Erceg. Sudjelovalo je tridesetak učenika. U sklopu projekta bilo je organizirano šest radionica iz različitih područja fizike: mehanika, magnetizam, termodinamika, valna optika, moderna fizika i astrofizika. Program je počeo u 9 sati svečanim otvaranjem te podjelom učenika po radionicama. 

Osobno sam sudjelovao na radionici iz astrofizike. Tamo smo pomoću programa SalsaJ te stvarnih satelitskih snimaka proučavali orbitira li planet oko pojedine zvijezde. Vrijeme je brzo prolazilo te smo morali prekinuti naše istraživanje kako bismo se mogli pridružiti ostalim grupama na marendi. Nakon marende nastavili smo s radom te smo na kraju otkrili da oko jedne od tri zvijezde koje smo promatrali stvarno orbitira planet. Potom smo pripremili prezentaciju u kojoj smo opisali naše istraživanje i rezultate koje smo dobili. Otišli smo u prostoriju gdje smo nastavili s prezentiranjem rezultata istraživanja. Iz svake je grupe po jedan učenik (predstavnik) izložio rezultate istraživanja ostalim grupama te je time završio naš istraživački projekt, ali ne i cijeli program. Naime, poslušali smo još dva znanstveno-popularna predavanja. Tema prvog predavanja bila je „Tekući kristali u zaslonima“, a drugoga „U carstvu uma Stephena Hawkinga“. Na kraju smo dobili potvrde o sudjelovanju na projektu te je cijeli program završen u 16 sati.

Antonio Cerović (4.4)

Monday, May 21, 2018

Maturanti 2018.

Dio povijesti GAM-a
(crtež: Elizaveta Chernova, 3.4)
Prvi dan – 8. rujna 2014. godine – školsko igralište, nešto što je na prvi pogled djelovalo poput zatvorskoga dvorišta – cca 150 prvašića Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka, pod budnim okom viših razreda koji su se sjatili na prozore škole, čekalo je prozivanje po razredima. Nakon toga uslijedilo je klasično, neugodno upoznavanje i predstavljanje pred skoro trideset nepoznatih vršnjaka, za koje u tom trenutku nismo mogli ni pretpostaviti što će nam tijekom ove četiri godine postati.

Nakon šokantnog prvog polugodišta došli smo na svoje, međusobno se upoznali i stekli neka nova prijateljstva, te smo tek tada mogli reći da je započeo naš srednjoškolski život. Usprkos tome što smo ovdje kročili u nepoznato, svakim korakom i svakim danom u GAM-u, susretali smo se s nečim novim. Uz sve ono što nam je škola pružila, od radionica i raznih grupa, pripomogla nam je u pronalasku nas samih, i naših interesa i želja i konačnog definiranja nas kao ljudi koje život tek čeka. I tako, zahvaljujući tome, danas među nama maturantima možete pronaći matematičare, fizičare, jezičare, debatante, novinare, fotografe, volontere, glazbenike, razne sportaše i općenito širok spektar zanimljivih i unikatnih pojedinaca. 

Od prvoga izleta u Golubinjak do zadnjega maturalnoga putovanja imali smo čast proživjeti ove četiri „najljepše godine“ na pravi način. Putovanja na kojima smo se svi zbližili i zbog kojih smo imali priliku upoznati osobe s kojima sada dijelimo nezaboravne uspomene jedni su od događaja i avantura za koje smo veoma zahvalni našoj školi. 

Ono što u nekim školama predstavlja rivalstvo, u našoj je školi značilo prijateljstvo, pa tako i ljudi iz susjednih razreda nisu bili samo prolaznici, već pravi prijatelji. Nadamo se da će i generacije nakon nas imati uz sebe i one posebne prijatelje, kao što su nama bile crvenooke kornjače iz Parka Vladimira Nazora koji smo često posjećivali.  

Skupivši sve uspomene i sve znanje stečeno u Gimnaziji Andrije Mohorovičića Rijeka, možemo biti ponosni što smo i mi dio povijesti ove gimnazije. 

Mikela Vlahov (4.1) i Tina Bakić (4.4)

Sunday, May 20, 2018

Dan prije ponedjeljka

Iz kojeg je ovogodišnjeg četvrtoga razreda dosad najviše učenika sudjelovalo u radu novinarske skupine naše škole?

a) Iz 4.1.

b) Iz 4.2.

c) Iz 4.3.

d) Iz 4.4.

e) Iz 4.5.

Pogledajte dobro fotografiraju i utvrdite jeste li točno odgovorili na postavljeno pitanje.

Hvala vam na svemu!

Morat ćemo krenuti u potragu za novim novinarima. :)

Friday, May 18, 2018

Humanitarne akcije u GAM-u

Tara Blažević, Marin Capan i knjižničarka Leonila Marač

Naša škola nastavlja tradiciju humanitarnog rada s dva zanimljiva projekta. Ranije ove školske godine, u sklopu Tjedna svemira,  Marin Capan i Barbara Breš, uz pomoć grafičkog uređenja Matee Kršanac, zajedničkim su snagama napisali i nacrtali slikovnicu Moj slatkiš. U izradbu se uključila Primorsko-goranska županija, koja nam je dala novac za tiskanje, i Prirodoslovno-grafička škola, koja je tiskala slikovnicu. Osim što je prvi takav projekt u GAM-u, Moj slatkiš ima i važnu humanitarnu vrijednost. Sav prikupljeni novac od donacija slikovnice učenici su namijenili Dječjem domu Tić, koji je odabran zbog svojih programa koji pomažu zlostavljanoj i zanemarenoj djeci. Novac je predan Domu, a učenici su za uloženi trud i nesebičnu pomoć dobili zahvalnicu. 

Marin i Barbara sa svojim su uratkom upoznali širu javnost na predstavljanju u Dječjoj bolnici Kantrida, koja je bila u fokusu drugog humanitarnog projekta. Prošle smo godine prikupljali slikovnice za nekoliko njezinih odjela. S obzirom na to da je akcija prikupljanja jako dobro prošla, ove smo godine to ponovili za Odjel neurologije. Tijekom veljače učenici i profesori donirali su društvene igre, flomastere, igraće karte i školski pribor. Sve prikupljene potrepštine Marin Capan, Tara Blažević i stručna suradnica knjižničarka Leonila Marač odnijeli su u bolnicu. Ova je humanitarna akcija ujedno i svojevrstan oproštaj maturanata od škole.

Također, u GAM-u se trenutno prikupljaju donacije za Socijalnu samoposlugu Kruh sv. Elizabete.


Jelena Hauser (3.1)

Predsjednik Vijeća učenika – Marin Capan

U Gradskoj vijećnici (Marin Capan u sredini)

Marin Capan ovogodišnji je predsjednik Vijeća učenika u našoj gimnaziji. Riječ je o maturantu koji se predano posvetio toj dužnosti. Saznat ćemo kako on doživljava rad Vijeća te ga bolje upoznati.

Što zahtijeva pozicija predsjednika, tj. što predsjednik obavlja?
– Politika Vijeća učenika vrlo je jednostavna: „Koliko si posla zadate, toliko radite.“ Naime, drugi dio konstituirajuće sjednice jest napraviti plan rada Vijeća učenika za tekuću školsku godinu i kroz isto ga vrijeme realizirati. Predsjednik Vijeća učenika osoba je koja predstavlja Vijeće učenika škole i on bi, prema meni, trebao biti velika motivacija koja će predstavnicima predstaviti ideje koje bi ih mogle zanimati te isto tako i biti spreman saslušati ideje predstavnika i uklopiti ih u plan rada. U slučaju potrebe, kao što je to iskazano upravo u našoj školi, predsjednik treba poraditi na edukaciji vijećnika kako bi ih pobliže upoznao s funkcijom Vijeća učenika i potaknuo na daljnji rad. Predsjednik treba sagledavati opću klimu škole i u sklopu obaveza Vijeća učenika kao savjetodavnog tijela predlagati drugim tijelima škole ideje o pitanjima važnim za učenike, njihov rad i rezultate u obrazovanju, izvještavati pravobranitelja djece o problemima učenika, predlagati osnivanje učeničkih klubova i udruga, predlagati mjere poboljšanja uvjeta rada školi, predlagati kandidate za sve razine savjeta mladih, surađivati kod donošenja kućnog reda, pomagati u izvršenju školskih i izvanškolskih obaveza te obavljati druge poslove koji se odrede Statutom ili nekim drugim pravnik aktom škole. Žalosno je kako s ovim zakonskim propisima većina učenika škole uopće nije upoznata. Velik broj učenika ni ne zna da Vijeće učenika postoji. Koliko god zvuči čudno, ovo je tek kapljica u moru opcija što bi Vijeće učenika moglo raditi da su zakoni bolje propisani i regulirani. To govorim upravo jer sam na jednoj konferenciji prošle godine upoznao predsjednike Vijeća učenika iz drugih županija i šokirao se koliko primjera dobre prakse ima; i to ne samo sa srednjoškolcima, već i s osnovnoškolcima. U konačnici, sve se svede na pitanje volje i motivacije: ako vjerujete i želite određenu promjenu, za nju se morate boriti i imati čvrsti stav i uvjerenja, inače neće biti promjena.

Razgovor s novinarkom

Što je, po tvojem mišljenju, najlakši, a što najteži dio kod uloge predsjednika Vijeća učenika?
– Predsjednik Vijeća učenika vrlo je zahtjevna i odgovorna uloga. Naravno, ovisi i o samom predsjedniku, ako ste nezainteresirani, dovoljno je sazvati jedno vijeće i odlučiti da nećete raditi ništa jer smatrate da vam je u školi savršeno. Realnost je takva da sve nije savršeno, niti mora biti, ali i za one sitne promjene koje biste htjeli uvesti treba puno posla. Dugogodišnja praksa pokazuje kako su učenici u jednu ruku „utučeni“ i odustaju na prvoj prepreci s vrlo fatalističkim stavom. Takav odgoj vrlo je jednosmjeran i zatupljujući. Primjedbe koje smo počeli dobivati kroz Vijeće u zadnje tri godine nekonstruktivne su i ukazuju na opću neinformiranost učenika, što je više nego zabrinjavajuće. Čak i one koje jesu konstruktivne teže krivoj informiranosti koja stvara samo dodatne probleme i kriva uvjerenja i time otežava cijelu situaciju koja se nastoji riješiti. Učenici danas nisu educirani kako se pravilno informirati i kako pronaći točnu informaciju. Iz iskustva, tj. od pozicije zapisničara do pozicije predsjednika, upoznao sam se i s „drugom stranom medalje“. Istaknuo bih kako nema najlakšeg dijela u mojoj ulozi jer sam osoba koja je vrlo produktivna i jednostavno se ne bih mogao pomiriti s činjenicom kada bih sutra morao zaključiti ovogodišnje Vijeće. S druge strane, sve okolnosti i događaje s kojima se susrećem naveo bih kao najteže upravo jer sam se više puta pokušao staviti u poziciju učenika koji za neke informacije čuje prvi put i dokazao sam si kako se ne bih snašao uopće. Iako ne zvuči previše pozitivno, zapravo jest. Kada uspijete i jednu sitnicu postići, trebali biste biti ponosni jer jedino tako možete dalje napredovati, kroz teške i zahtjevne situacije. Gotovo na svakom koraku od sazivanja sjednica do provođenja određenih edukacija nailazim na probleme, koji su vrlo korjeniti i gotovo ih je nemoguće riješiti u godini dana. Naravno, ne idem s takvim stavom naprijed, već nastojim postići nemoguće kako bi sljedeća generacija imala što bolji temelj za rad i uvidjela da nije sve tako „crno-bijelo“.
Sviđa li ti se biti predsjednik?
– Isprva sam bio zaista motiviran za tu poziciju i mislio sam da s ispravnim (tvrdokornim) stavom mogu puno promijeniti u malo vremena. Nažalost, i kod mene je bio problem neinformiranosti koju svakodnevno rješavam tako da se nastojim u kontinuitetu upoznati s novim informacijama korisnim za Vijeće učenika. Kroz godine shvatio sam da ne ide sve tako lako i da Vijeće učenika nema toliku važnost u obrazovnom sustavu koliko sam mislio da ima, što mi je osobno žao jer u Vijeću ima ljudi koji su svjesni problema u okolini i zainteresirani su za njihova rješenja i promjenu, ali zakon im jednostavno ne dozvoljava široke postupke. Ima istine kada se kaže da nam je potrebna reforma školstva, problem je što se ne bazira na svim kritičnim elementima i što je uvelike iskrivljena u medijima. Tip sam osobe koja ne odustaje i voljan sam raditi i sa šakom motiviranih ljudi za koju znam da će izroditi kvalitetu koja će im koristiti. No, ujedno, tako mi je teško gledati muke koje se moraju proći za mrvice kako bi se došlo do kruha. Vrlo je iscrpno na leđima nositi teret koji ste si sami uzeli i taj teret kasnije raspodijeliti drugima, kada ste na sve to mogli reći: „Ne.“ Razlog zašto sam ja rekao: „Da.“ jest jednostavan  – željan sam bio daljnjeg iskustva i nije mi nimalo žao, ulogom predsjednika dobije se platforma na kojoj imam prilike uvidjeti dio toga što profesori uvide kroz svoja desetljeća rada. Takvo je iskustvo nužno da bismo se upoznali s problemima školstva i u konačnici pronašli odgovarajuće rješenje. Svakako svim zainteresiranima predlažem da se okušaju, ako im se ne svidi, lako se otvore novi izbori. Osvještavanjem učenika moguće je proizvesti nove ideje rješenja na mnoge probleme i tako doći do zajedničkog konsenzusa vrijednosti. Iskrena sam osoba i ono što mi se ne sviđa iz određenog sam razloga spreman odbiti. Drago mi je da to nije bio slučaj s Vijećem učenika jer sada ne bismo sjedili ovdje, zar ne?
Što misliš da možeš učiniti uz pomoć te uloge?
– Predsjednik Vijeća učenika ne može puno sam, iza njegovih prijedloga mora stajati većina predstavnika. Svoje ideje predstavljam kao vlastite i uvijek prepuštam predstavnicima na glasanje, koliko god nebitno bilo. Nekada se složimo, nekada ne. Bitno je imati konzistenciju i pažnju predstavnika. Prijedlozi koje dobivam su provedivi u duljem periodu vremena i za to je još potrebna suradnja s ravnateljem škole i Nastavničkim vijećem; što je za sada bila nemoguća misija svima koji nisu probali. Mislim i znam da možemo puno i smatram da sam dio toga uvjerenja i ostvario. Svjestan sam problema Vijeća učenika u školi i zato sam ove godine odlučio stvoriti bolji temelj za buduće predstavnike. Smatram da kada ih u potpunosti upoznam sa svim potrebnim aspektima, tek onda mogu krenuti u rješavanje većih problema. Naravno, uz to, tijekom cijele godine rješavamo i prijave predstavnika u što većoj mjeri. Kada bi Vijeće učenika i Nastavničko vijeće stvorilo jedan tandem, barem preko povjerenstava, vjerujem da bi obje strane koje su dosad pokazale zainteresiranost mogle puno toga promijeniti na razini škole Statutom, samo im fali ona početna motivacija, „ruka“ koja bi ih dovela do određene točke. Tako predstavnike uz pomoć naše drage knjižničarke, koja nam je ovogodišnja najveća podrška, zalažem za razne aktivnosti u kojima mogu sudjelovati, uz to, organiziram i samostalna predavanja u kojima smo imali: predstavnika pučke pravobraniteljice, prosvjetnu inspekciju, dječju pravobraniteljicu i sl., a takve se prilike ne dobivaju često. Istaknuo bih da je prije dvije godine Vijeće učenika sudjelovalo u akciji promjene kućice za dežurne učenike, prošle godine započelo s intenzivnijim sastancima u svrhu kvalitetnije provedbe plana te je ove godine održana bogata edukacija i pružena pomoć svima koji su je tražili. Naravno, još smo u tijeku školske godine i do kraja nas čeka dosta posla.
Marin opisuje Vijeće učenika

Koje osobine prema tebi mora imati predsjednik Vijeća učenika?
– Kao što sam već naveo, predsjednik Vijeća učenika mora biti informiran kako bi pružio traženu informaciju, važna je osobina i motiviranost i pozitivnost koju treba besramno i uvelike prenositi na mlađe generacije. Istaknuo bih odgovornost i savjesnost: ne treba trčati u zaključke, ali zato treba stajati iza svojih odluka i snositi i pozitivne i negativne posljedice. Kako predsjednik vodi sjednice, važna je rječitost, razumljivost i mogućnost nesmetane komunikacije kako bi predstavnicima bilo jasno što je srž svake stavke i kako bi prijenos informacija bio što uspješniji. Kod karakternih crta bilo bi poželjno da nije povučen i da ima „petlje“ ustati se i zalagati za ono što smatra da je bitno ili ispravno. Potrebno je i poznavati granice te uspješno savladavati ekstremne situacije te svaku debatu predstavnika držati pod kontrolom. Nije poželjno riješiti se straha jer bi reakcije bile uvelike zabrinjavajuće. Mora biti upoznat da je ljudski griješiti i da iz svake greške treba naučiti lekciju i saznanje dalje podijeliti i proslijediti. Ako može, bilo bi lijepo navedeni repertoar dodatno začiniti sa strašću i ljubavlju prema onome što radi jer od tuda može pronaći ravnotežu i, u konačnici, sumiranjem godišnjeg rada uvidjeti vrijednost Vijeća koju je stvorio i provodio kao dio grupnog rada.
Misliš li da obavljaš svoj „posao“ dobro? Što bi promijenio, a što ne bi promijenio?
– Zaista mi je na ovo pitanje teško odgovoriti jer sam čovjek od mnogo visokih ambicija. Mogao bih reći da sam zadovoljan jer vidim pomak u Vijeću, ali s druge strane vidim velik horizont mogućnosti koje Vijeće za moje vrijeme neće dosegnuti, zato sam se odlučio graditi ga postepeno. Kada shvate potencijal, nadam se da će ga budući predstavnici nastojati i ostvariti jer je u njihovim rukama budućnost. Istina je da sam ih mogao maltretirati s tjednim sjednicama i obavezama koje bi ih uz vlastite dodatno gušile, ali odlučio sam radije napraviti ponudu i vidjeti potražnju. Tako nastojim uravnotežiti svoj rad. Iskreno, ne bih puno mijenjao u svojem radu jer zaista činim koliko mogu da ih motiviram na rad, ali ribu ne možete upecati ako ne zagrize udicu dovoljno, zar ne? Iako se ne mogu pomiriti s time, isto tako ne mogu i ne želim prekoračiti granice. Gledajući unatrag, vjerojatno bih smanjio broj održanih sjednica i obujam plana koji smo sastavili, vrlo je općenit i sveobuhvatan, što nam je davalo dovoljno prostora za rad, a isto tako nije se očekivalo određeno realiziranje. Na primjer: ako smo se dogovorili da ćemo sudjelovati u obilježavanju svjetskih i međunarodnih dana koje odaberemo, to nam dopušta da obilježimo sve postojeće događaje, a dopušta nam da odradimo i samo jedan. Smatram da Vijeće jednostavno nije bilo spremno sastaviti precizan plan specificiranih aktivnosti jer je praksa pokazivala cikličku vrtnju, što sam ove godine, nadam se, promijenio i ostavio dovoljno prostora za nadogradnju sljedeće godine.
Koje je značajne promjene Vijeće učenika napravilo u školi?
 Vjerujem da je teško bilo čitati odgovore do sada jer nisam pružio puno konkretnih primjera. Kako nisam smatrao Vijeće zrelim za samostalno organiziranje određenih događanja u školi, osim navedenih edukacija, kroz sastanke i izvještaje nastojao sam ih poticati da sudjeluju u aktivnostima koje je organizirala školska knjižničarka i tako im predstavio sfere koje mogu i sami jednoga dana provesti. Mislim da im je to najbolji primjer na kojem mogu učiti i kasnije svoje ideje provoditi. Mogu izdvojiti da smo dali prijedlog ravnatelju da se sljedeće godine u kurikulum škole uvede cjelokupna strukturalna zamjena djelatnika škole i učenika na jedan dan, kao i prošlih godina otvorili smo sandučić za sve prijedloge Vijeća učenika, pa tako i anonimne (ne mogu dobiti povratnu informaciju), organizirali smo prvi put nakon mnogo godina odlazak na karneval sa susjednom gimnazijom, podržali akciju za socijalnu samoposlugu i projekt Škola u kinu, osnažili smo predstavnike i povećali broj zainteresiranih za sudjelovanje u razrednim vijećima, podržali smo razna ostala događanja i aktivnosti u školi i kroz predstavnike nastojali motivirati druge učenike na rad. Učenici moraju shvatiti da se određeni zakoni ne mijenjaju preko noći te da je potrebno čuti i njihov glas kako bi došlo do promjene, ako je to smjer kojem je težilo pitanje.
Imaš li uz Vijeće učenika i druge hobije/obaveze?
– Osim obavljanja poslova predsjednika Vijeća učenika volontiram u udruzi Delta kao urednik portala za riječke srednjoškolce Boo?, koji je realiziran kao pobjednički projekt Akcije za 5!, sudjelujem u raznim literarnim natječajima, ovisno o inspiraciji, strast mi je informatika, pa se nastojim educirati i u tom polju, pogotovo programiranju. Prije sam i slikao, ali sada za to imam manje vremena. Volim svoje slobodno vrijeme i u potpunosti ga iskoristim jer sam produktivna osoba. Također sam velik ljubitelj spavanja koje si više puta znam uskratiti. Altruističan sam, pa zato određeni dio vremena utrošim da pomognem drugima. Kao što možeš zaključiti, osoba sam širokog polja zanimanja s par specijalizacija. Radim na njihovom očuvanju, jer sam veliki ljubitelj raznovrsnosti.
Misliš li da ćeš u budućnosti moći izdvojiti vrijeme za sve navedene hobije?
 Ne namjeravam postati političar, no, ako mi se otvori mjesto u poziciji ministra znanosti i obrazovanja, vjerojatno ne bih odbio tu priliku jer sam se dosta o toj temi naslušao u redovnoj nastavi i smatram da svaka škola ima primjer barem jednog profesora ili profesorice koja bi mogla pridonijeti razvoju obrazovnog sustava, što neki i rade kroz svoje predmete. Programiranje je danas traženo zanimanje, ali je i velika konkurencija, što volim, ali ne u tolikoj mjeri da si budući posao postavim kao stres koji će me tjerati da odustanem. Pjesništvo i slikarstvo će ostati kao moj bijeg od problema i jedan način njihova liječenja. Vjerujem da ću uspjeti sve ove navedene strasti održati gorućim u svom životu i imati vrlo zaposlenu i dugu mirovinu.

Arijana Behlić (4.2)

Sunday, May 13, 2018

Dan prije ponedjeljka

Na kojem je školskom natjecanju nedavno pobijedio 4.3 razred?

a) Do posljednjeg učenika.

b) Do posljednjeg nastavnika.

c) Do posljednjeg gamovca.

d) Do posljednjeg razreda.

Saznajte jeste li točno odgovorili na postavljeno pitanje:

Sunday, May 6, 2018

Luka Greblo: Crobotics Team i natjecanje u fotoalbumu



Razgled New Yorka


Crobot
Navijači na tribinama
Na terenu

Zabava
Natjecanje
Popravci
Timski rad
S nagradama

Selfie za pamćenje

Luka Greblo: New York u fotoalbumu

New York na dlanu

Ground Zero
Novi World Trade Center

Empire State Building

Brooklyn Bridge

Pogled s mosta

Zgrada UN-a
George Washington i Deklaracija o nezavisnosti

Prirodoslovni muzej
Kip slobode

Saturday, May 5, 2018

Luka Greblo: Američka avantura (osmi dio)

Povratak
Panika i panika, i još panike. Budući da je naš član tima izgubio svoju putovnicu, profesorica i on morali su napraviti putno pismo u našem konzulatu. Problem je bio stići na let, tj. prijevoz za let. Njihov je put započeo rano, a kiša ih nije štedjela. Nismo znali gdje su i što se događa. Nije nam bilo svejedno, no nismo imali izbora čekati ih. Jutro je odmicalo, u 13 sati bilo je vrijeme polaska i prošlo je. Kasnili su, no samo nekoliko minuta. 

Put do zračne luke bio je opušten. Još nekoliko kilometara i gotovo.

Kada smo došli, prošli smo standardnu proceduru pregleda, nešto pojeli i čekali let.

Nakon ukrcavanja – to je bilo to. Rastali smo se s američkim tlom. Relativno je brzo pala noć  i vidjeli smo svjetla civilizacije daleko ispod nas. Iznad oceana su nestala, a iznad nas otvorio se najveličanstveniji prikaz noćnog neba. Kako je vrijeme odmicalo, počela se buditi i plava zora. Uistinu je bila potpuno plava u početku, kraj je bio blizu. Ubrzo smo sletjeli u Frankfurt i samo je ostao kratak let među oblacima do Zagreba kako bismo stigli do naše domovine.

Nakon skupljanja prtljage na domaćem terenu ukrcali smo se i krenuli prema Rijeci. Ugledavši more nakon izlaska iz Tuhobića, znali smo da je gotovo i da svi možemo odahnuti.

Luka Greblo (3.5)

Luka Greblo: Američka avantura (sedmi dio)

Kao i inače – doručak, željeznička postaja, vlak. Danas je bilo nešto drukčije, morali smo presjedati na jednoj od najvećih stanica na Brooklynu. Ondje smo sreli još jednog Hrvata, Splićanina, no naš je razgovor veoma brzo prekinut jer je slijedilo ukrcavanje na vlak i put prema muzejima.

Van Gogh
Prvi je na rasporedu bio Muzej moderne umjetnosti, tj. peti je kat bio ono na što smo svi ciljali, najveća imena bila su objedinjena i nadohvat ruke. Imali smo priliku stajati pokraj djela  najvećih modernih autora kao što su Van Gogh, Picasso, Salvador Dalí, Monet i ostali. Na tome smo dijelu izgubili skoro sve predviđeno vrijeme i nastavili prema drugom čuvenom muzeju od kojeg nas je dijelio Central Park. Jedna od posljednjih atrakcija koje ćemo vidjeti u gradu koji nikad ne spava. Tamo smo pojeli hot dog, jer kako proći New York bez hot doga i burgera. Mjesto je kako smo ga i zamišljali. Prošli smo predjele u kojima je snimano mnogo filmova, kao npr. „Sam u New Yorku". Susreli smo se s čuvenim vjevericama koje su uistinu brze, ali i pitome. 

Dinosauri
Došli smo ispred čuvene zgrade Prirodoslovnoga muzeja, u kojoj su se također snimali mnogi filmovi. Ušli smo, i očekivano su nas dočekali dinosauri. To je mjesto na kojem gubite pojam o vremenu, sve vam se čini kratko i razmišljate u žurbi kamo sada i koliko brzo. Izlošci su veoma kvalitetni, oko toga nema rasprave, tematski je također složeno gotovo savršeno. No preveliko je za pogledati odjednom. Imali smo priliku vidjeti cjelokupan razvoj planeta, života i moderne civilizacije na svakom kontinentu pojedinačno, ali najveća su atrakcija okamine. Postoji izložak koji je dopušteno dotaknuti. Mogu vam reći dvije stvari o njemu, crn je i dodirom sličan kamenu.

Vrijeme se pokvarilo, bilo je i za očekivati. Pronašli smo restorančić i objedovali uz zvukove kiše koja je počela nemilosrdno močiti putove po kojima smo planirali proći na povratku. Odlučili smo krenuti.

Luka Greblo (3.5)

Dan prije ponedjeljka

Koje su mjesto osvojili naši zboristi u Varaždinu?

a) Prvo.

b) Treće.

c) Šesto.

d) Osmo.

Saznajte jeste li točno odgovorili na postavljeno pitanje:

Facebook.

Luka Greblo: Američka avantura (šesti dio)

Napetost na terenu
Jutro nije više ništa doli puka rutina. Dolazimo na svoj pit, ponovno smo među prvima na redu za sučeljavanje. Nakon ceremonije i prvih zahvala sponzorima – krećemo.

Napetost raste, u dobroj smo skupini. Napredujemo. Vožnja nam postaje rutinska iako nam nedostaje uvježbavanja koja su druge ekipe imale. Pobjeđujemo! U ukupnom smo poretku petnaesti! To je, ispostavilo se, najbolje mjesto koje smo postigli. Slijede još tri sučeljavanja. 

Timovi s kojima ćemo se boriti mijenjaju taktike. Javljaju se problemi. Sada postaje ozbiljno, dobivamo zabranu prelaska na drugu stranu, a roboti koji su s nama na istoj strani nisu moćni kao oni prije, neki timovi samo voze. 

Slijede porazi, bolni porazi. Gledamo kako padamo na ljestvici. Iako smo jedni od najbržih, ono što slijedi ne ide nam na ruku. Robot radi veoma dobro, no u ovom stadiju natjecanja, mjesta za pogrešku nestaju. 

Drugi početnički tim puše nam  za vratom, samo je pet mjesta razlike. Mi smo u igri još jednom, oni - dva puta. Postaje napeto, mogu nas i prestići, igraju s jakim timovima. Jedna im se pobjeda smiješi, no treba biti apsolutna, tj. trebaju ispuniti sve uvjete natjecanja. Slijedi napetost. 

Oni su odigrali, pobijedili, ali ne u punom smislu i ostaju trideset treći. Mi smo i dalje dvadeset deveti, ulazimo u posljednje sučeljavanje. Trenutak između života i smrti. Naš je tim preslab, ne možemo ništa, naša se nada o pobjedi polako topi dok vrijeme otkucava. Ni komentatora više ne čujemo, potpuno smo u tome. Postižemo svoj prosječan rezultat. Držimo poziciju i očekujemo vidjeti naše glavne konkurente na polju.

Pridružujemo se navijačima na tribinama, preostaje nam samo gledati. Timovi su veoma izjednačeni. Komentator ih najavljuje. Maše se sa zastavama, ljudi plješću, stvara se buka, kreće odbrojavanje, počinje.

Vlada napetost. Emocije su izmiješane. Već na samom početku naši konkurenti gube mogućnost potpune pobjede. No ona im očito više nije ni nužna. Kako štoperica odnosi vrijeme, situacija se bistri. U zadnjim trenutcima polako se vidi pad u njihovoj igri i naše se nade uzdižu.

Gotovo je, trideset treći su. Poraz ih nije spustio, ali ih je učvrstio na njihovoj poziciji. Ostajemo najbolje rangirana početnička ekipa. 

Najboljih osamnaest timova ulazi u finale. No postoje tri tima koji imaju pravo zvati, svaki po jedan, timove koji se nisu uspjeli kvalificirati. Izabran je početnički tim naših suparnika koje smo pobijedili u kvalifikacijama.

Slijede iščekivanja dodjele. 

Među nas konačno dolaze glavni inspektor i voditelj događanja. Donose nam dar, oveću drvenu ploču u obliku Long Islanda s potpisima svih sudaca. Ostaju malo porazgovarati s nama i odlaze.

Gotovo je, tim 810 najbolje je plasiran. Da, ne varate se, baš tim koji nam je donio robota. Slijede pohvale i dijele se mjesta za završnicu u Detroitu. Nismo prošli. No očekujemo Rookie Seed Award kao najbolje plasirani početnički tim. Po rasporedu ta nagrada dolazi među zadnjima, netom prije Rookie All Star Awarda za najbolje plasirani početnički tim u finalu. Voditelj spominje nešto nam poznato; najmanji proračun, samo jedan spremnik zraka i daleki put koji je tim prevalio kako bi došao na natjecanje. Pa, to smo mi! 

Veoma smo se brzo spustili u teren, gdje nam je uručena nagrada uz čestitke sudaca. Nastavili smo do mjesta za fotografiranje. Čisto ushićenje prešlo je u ponos i sreću. Uspjeli smo! Dobili smo Rookie Inspiration Award. Vraćamo se na tribine i sjedamo nešto dalje jer nam je rečeno da početnički timovi ne dobivaju više od jedne nagrade. Opustili smo se. 

Naš tim s nagradama
Odjednom, opet smo začuli podatke o našem timu. Pa ovo je trijumf daleko veći od očekivanoga! Ovo više nije samo avantura, ovo je sada uspjeh koji je oborio sva naša očekivanja. Postigli smo najviše što smo mogli u okviru svojih mogućnosti. Izlazimo ponovno na teren. Sudci nam čestitaju i primamo nagradu. Slijede ovacije publike koja se uistinu iskazala. Fotografiramo se, a potom vraćamo na svoja mjesta odakle promatramo nastavak dodjele.

Prevladavaju uzbuđenje i ponos. Ovo mora postati tradicija. Zasigurno svi u timu to priželjkujemo. Osjeća se to u zraku.

Nakon dodjele vraćamo se u prostore za pripremu robota. Zahvaljujemo svima na pomoći, čestitamo pobjednicima te se pozdravljamo s inspektorima. Sudci nam ponovno dolaze u grupicama, voditelj nas hvali i zatim se gubi u masi.

Izlazimo iz dvorane posljednji put. Ovdje je gotovo, laknulo nam je. Pobjednički tim uzima našeg robota. Oni će pripaziti na njega i poslati ga našoj školi.

Na izlasku se pozdravljamo s turskim timom. Voditelj i glavni inspektor ponovno dolaze do nas, govore nam kako smo im omiljeni tim i kako osjećaju ljubav. Zažele nam sretan put i odlaze.

Sada dolazi prvi trenutak kada nam je laknulo. Uistinu moto FIRST-a drži vodu: ,,Za ući u FIRST ima mnogo načina, no za izići nema ni jedan.“ Uvjerili smo se u to.

Dolazimo do hotela. Nažalost, preumorni smo za slavlje. Sutra nas čeka naporan dan.

Luka Greblo (3.5)

Friday, May 4, 2018

Luka Greblo: Američka avantura (peti dio)

Naš tim predstavlja Hrvatsku
Jutro je bilo mirno i uslijedila je uobičajena procedura. Izišli smo iz vozila ispred dvorane. Na natjecanju zaista vode računa o sigurnosti i pravilima, pa smo morali moliti ljude u prolazu da nam donesu naočale iz pita. Tamo smo ih ostavili sinoć uvečer.

Voditeljica nas je upoznala s rasporedom i dobili smo čast da se naša himna čuje prva. Ušli smo na prijave za sučeljavanje, što se mora učiniti svaki put prije izlaska i zatim stupili na teren odati počast našoj, turskoj i američkoj himni. 

Smjestili smo se prvi put za upravljački mjesto s kojega smo sudjelovali u plavom savezništvu. Iako smo izgubili, imali smo nade jer već nakon drugog ukupno odigranog natjecanja nismo bili zadnji. Zaredale su se pobjede i porazi. 

Preko puta nas bio je tim koji još nije imao dovršenog robota, tek je počeo poprimati oblik. 

Prepuna dvorana
Sudci su velika grupa ljudi u plavim majicama koji dolaze do pitova i ispituju sve o robotima. Trebate paziti što ćete reći. Oni obavljaju razgovore s timovima te dodjeljuju nagrade na temelju argumentiranosti vaših tvrdnji. Uz njih, naravno, postoji i sudac na terenu koji pazi na pravila u igri.

Upoznali smo mnogo ljudi. Voditelji su bili jako ljubazni. Ostali timovi također su bili izrazito gostoljubivi i spremni za nas sve učiniti. To je mjesto na kojem zaboravljate tko vam je protivnik. Uistinu, to je obitelj, ljudi vas prigrle i više nema izlaska. U jednom ste trenu protivnici, a već u idućem saveznici.

Kako je dan bio uspješan, smiješila nam se mogućnost prolaska u daljnju fazu natjecanja, tj. među osamnaest najboljih timova. 

Vratili smo se u hotel ispunjeni. Nadmašena su naša očekivanja. Riječ je o natjecanju u kojem vlada prijateljska atmosfera. Kad bi barem tako bilo i na drugim mjestima u gradu. Naime, na ulicama nije sve tako idilično. 

Luka Greblo (3.5)

Thursday, May 3, 2018

Luka Greblo: Američka avantura (četvrti dio)

Pripreme za natjecanje

Nakon prekratka sna, možda i nije bio prekratak, nego se takvim činio nakon gotovo 20 km prohodanih prethodnog dana, obukli smo majice s bojama tima i krenuli predstavljati naciju. Na putu k Sveučilištu vozač nam je postavio čudno pitanje, kamo točno idemo, koja je adresa. Bili smo zbunjeni.

Ipak, došli smo na pravo mjesto. Pred nama je stajao velebni kompleks, velik gotovo kao i Delnice. Vozač nas je iskrcao ispred dvorane, prošli smo hodnikom i završili na stražnjem parkingu gdje nas je čekao robot. Kutija koju smo radosno ugledali i veoma lako prepoznali ležala je sama u kamionetu. Čuvao ju je Dave iz tima 810. Spustili smo ju. Tada je uslijedilo drugo neobično pitanje toga jutra: ,,Zar samo to?“ Kao da je očekivao nešto više, kroz glave nam je prostrujalo: ,,Ta što bi još trebalo tu biti, ovo je robot.“

Kada je robot, još zapakiran, bio na kolicima, odveli smo ga u dvoranu u kojoj nas je dočekala skupina starijih ljudi izvanredna raspoloženja. Dave nam je pomogao pripremiti robota za prvu provjeru.

Ruth, starija gospođa, pregledala ga je i uputila nas do našega pita.

Pokraj nas bilo je još praznih pitova, no počele su neobične pripreme. Veliki timovi imali su svoje šatore, bedževe i promotivni materijal. U nekoliko minuta, koliko smo do tada bili u dvorani, već smo vidjeli više alata nego u cjelokupnom sastavljanju našeg robota. Otvorili smo vrećicu i izvadili najosnovniji pribor. Nakon malo namještanja bilo je vrijeme da pozovemo inspekciju. Ruth je dovela Ricka, pomoćnog inspektora, i krenula je ozbiljna papirologija i preznojavanje. Jesmo li uistinu ispunili sva pravila? Naravno da jesmo.

Velika dvorana
Dobili smo naljepnicu nakon vaganja, bili smo najlakši, 890 lbs. Dvorana je velika gotovo kao i naša škola, a postojala je i druga za trening. Mi smo našeg robota testirali u hladnoj školi i to tek onoliko vremena koliko je trebalo trajati sučeljavanje.

Iako su rashladni uređaji omogućavali lagan osvježavajući povjetarac skroz do našega pita, u dvorani je bilo izrazito vruće i otkazali su nam motori. Nije bilo puno mjesta za manevar i morali smo nešto smisliti. Otišli smo do stola s rezervnim dijelovima, odakle smo uzeli najveći mogući ventilator. Montirali smo ga navrat-nanos na jedino prikladno mjesto. Spojili smo ga u sustav za radio jer je davao taman dovoljno struje i odlučili ostatak vremena iskoristiti za probna sučeljavanja. Nije prošlo dobro kao što smo očekivali. No većina timova uopće nije dovršila svoga robota, već su radionicu preselili u dvoranu. Morali smo učiniti još neke manje preinake. U tome su nam pomogli u machine shopu.

Važno je naglasiti da svi ljudi koji vode natjecanje i omogućuju ostvarenje tako velikog cilja ne primaju nikakve nagrade, već sve rade volonterski.

Na razglasu smo čuli vijest koja se ticala svih timova. Došlo je vrijeme za prijavu. Naša je profesorica otišla s Bornom. Vratila se iznenađena i začuđena kao i on. Upitali su ih gdje li je ostatak tima jer nas je samo sedam. Tim iza nas, primjerice, imao je 140 članova.

Odradili smo svoja probna sučeljavanja i nastavili prema hotelu, gdje nas je čekao odmor za idući dan, koji će za razliku od ovoga biti napet jer se odvijaju kvalifikacije.

Luka Greblo (3.5)

Wednesday, May 2, 2018

Luka Greblo: Američka avantura (treći dio)

Brooklyn Bridge

Danas nismo išli u centar vlakom, već pješice na Flatbush Avenue, svetu zemlju odakle potječu rap i hip-hop. Ugodnom šetnjom po prekrasnom vremenu veoma čistim i već blago popunjenim ulicama kretali smo se prema Brooklyn Bridgeu.

Veoma je logično, kao i ostale stvari u Americi, da se na most ulazi na njegovoj sredini. Budući da nismo razmišljali logično, završili smo na pogrešnoj cesti i morali jako puno hodati. Ipak, vrijedilo je. Pred nama je stajao legendarni most, jedan od najvećih uspjeha gradnje svojega vremena, a iza njega, a iza njega... Slijedi panorama, panorama od milijun dolara. Sav luksuz i bogatstvo grada iskazani su u njegovim sjajnim i ulaštenim neboderima. Nakon dugog i sporog hoda, fotografiranja i zastajkivanja dolazimo na kraj gdje nas zasipaju suvenirima.

Probijamo se kroz gužvu u nastanku. Izgubljene grupe turista lutaju oko nas. Uputili smo se prema Supreme Courtu, mjestu snimanja veoma popularne kriminalističke serije Zakon i red. Prošli smo park u kojem je jedan maser spasio našu profesoricu od bolova u leđima, Chinatown, Little Italy...

Uslijedio je put prema Ground Zerou, mjestu gdje su stajali Blizanci, gdje se dogodilo ono za što su svi mislili da je nemoguće, mjestu na kojem stoji fontana bez dna, mjestu poznatom po datumu obilježenom tugom i boli: 9/11. Na tome mjestu ponovno se nalazi World Trade Center i impozantna građevina poznata kao Oculus.

Kip slobode
Odlučili smo odmoriti naše izmučene noge te baciti pogled na Kip slobode. Vožnja brodom i posjet traju gotovo četiri sata, a slove kao dosadna atrakcija. Dok smo sjedili na klupi, prišli su nam neki muškarci, njih trojica. Bili su s filmske akademije i imali su vježbe zvuka. Kada smo im rekli da smo iz Hrvatske, jedan od njih se predstavio. Crnogorac je i već je tri mjeseca u New Yorku. ,,Pa gde ste, brati Kroati", bile su prve riječi koje smo od njega čuli. Osvojio nas je te smo malo popričali s njime i dobili izvanredan uvid u život lokalnih studenata bliskih nam korijena.

Nastavljamo, iduće je odredište mjesto pohlepe i zavisti, trčanja za imovinom i financijskim blagostanjem – Wall Street. Prolazimo pokraj jedne od najpoznatijih skulptura modernog doba – The Bulla, a zatim slijedi sama zgrada burze, koja nije ni visoka ni upadljiva. Da nema natpisa, skoro ju ne bismo ni zamijetili. Pokraj nje građevina je koju čuva kip Georgea Washingtona i mjesto gdje je pisana američka povijest i Deklaracija o nezavisnosti.

Nakon tako ispunjenog dana nismo mogli ništa drugo nego otići na vlak pa na prijave.

Počinje stres, javljamo se, nitko ne zna gdje je robot. Ipak, nakon pola sata saznajemo. Još uvijek se nalazi u školi koja nam je pomogla i dobrovoljno ga čuvala. Dostavit će ga sutra i bit će spreman za natjecanje.

Luka Greblo (3.5)